Rečenica koju izgovara vaša devojka pred odlazak u WC na nekom javnom mestu, (noćni klub, bioskop), koji u vama istog momenta izaziva jezivu projekciju samog sebe kako je, dok ona spokojno piki, papučarski čekate sa ljubičanstvenom ženskom torbicom u ruci i pokušajem "ovo je sasvim normalno" izraza na licu.
Jeste da je i džentlmenski i jeste da nismo svi testosteronom nabijeni punokrvni alfa-kauboji, ali dok god postoji i trunka preživelog mačoizma u vama, (pogotovo u ova, za takve ljude posebno teška vremena), ova rečenica će da rasplamsa želju da ili vi ili torbica postanete nevidljivi na tih nekoliko kobnih minuta.
Uostalom, znate i sami zašto ćete ipak da je pričuvate. Iz istog razloga zbog kojeg ćete da na kraju uradite bilo šta što vas ona pita. A taj isti razlog može da bude:
-Ljubav
-Seks, (papučarski razlozi)
-Izbegavanje još neprijatnije diskusije, u kojoj će ona na kraju da pobedi
-Obostrano shvatanje da veza znači potpuna sloboda da jedno drugome budete što bolji sluga i da svi ostali i njihova arbitrarna mišljenja i viđenja padaju u drugi plan.
„teška metalurgija“
Tačno ta rečTeška metalurgija1 definicija →Pripadnice ženskog roda koje su se oduvek palile na "zabranjeno voće", tj. "prljave, zle, dugokose metalce", ali su odolevale izazovu provodeći noći po folkotekama, dok ih konačno nije prisvojio neki metalac sa četa.
Sa šljokica i baby roze majičica su prešle na lance, katance, prefarbale se u crno, počele da koriste enormne količine crnog krejona i maskare, užurbano prikupljajući sve moguće i nemoguće albume metal bendova, ne bi li se prištekale svom novom "slatkišu".
Iako im je ogavno, piju pivo ispred dragstora, sa prijateljima svog dečka, uzaludno pokušavajući da razlikuju pesme Iron Maidena i Led Zeppelina ( iako se u suštini groze i jednih i drugih ).
U osami slušaju Vladu Georgijeva i Sergeja Ćetkovića, čije cd-e vešto skrivaju u ižvrljanim vojnim rancima ( za nedajbože ).
Kada im dosadi otpadanje po parkovima i drinkovanje "krmača", polako se povlače, "ljubav" se gasi...i vraćaju se svojim omiljenim izvođačima/izvođačicama (Ceca, Nikola Rokvić, Bijonse, Rihana...), i opet postaju klasične gradske, noćne posetiteljke ultra - in klubova i splavova...
Teška mašinerija ustupa Opeth mesto soft and fluffy zečicama, sa obaveznom tetovažom svog horoskopskog znaka ili tribala na vr' dupeta.
Ja: gde ti je Gale...? Kad si se opet ofarbala u platinasto bimbo plavo? ( naravno, tu reč "bimbo" izostavljam u vokalnom obraćanju )?
Ona: ma kreten, narkoman, boli me glava od one njegove padavičarske muzike...jesil' videla na šta liče oni njegovi...?
Ja: pa Gale je ok momak, dobar student, a i leši bass...
Ona: ali duva marihuanu, znaš ono (ijuuuuuuuuu), i moja mama ga ne voli.
Zaključak: Gale je momak sa još jednim nepoloženim ispitom na jazz akademiji, a ONA je večiti student Megatrenda.
Nešto što je pretarno zataškano, ili pokriveno.Od engleske reči cover (kover) dodat je samo naš nastavak -ina.
-Jao ove koverčine, kako se pokrila kao da je napolju -50.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
-Kako su Libijski pobunjenici došli do onoliko oružija je teška koverčina.Sve je to zataškala CIA.
Paradoksalna fraza kojom još po neka napaćena seoska duša gradskim facama pokušava da objasni svoje besmisleno kulučenje: razlog zbog koga sadi krastavce, pa ih onda zaliva da ne usahnu, pa ih u džakovima na pogrbljenim ledjima tegli do pijace, pa prodaje za 10 dinara po kilogramu, pa se s jeseni vrati u zaseok da plače nad isušenim kukuruzom dok timari rebra vranoj ragi. A snaja bolesna, sin ne radi, unučići gladni i žedni...
Brate, mucim muku. Kokakola poskupela za 10 dinara, krastavci odose na 15, kad napunim mecku za 5 soma jedva mi ostane za 3 filea dnevno i par tura Jegera s ortacima. Teska vremena...
Jedini nacin na koji mozes podeliti ljude je da ih podelis u dve kategorije. Procenjivati da li su dobri, ili zli, pametni, ili glupi, obrazovani ili neobrazovani, isuvise je plitko i relativno. Ali sasvim jasno mozes videti da jedni imaju nekakvu svoju pricu, da su nasmejani ili uplakani, depresivni ili vedri,da zive neko svoje ludilo. Mozes im po osmehu, po pokretima, po nacinu na koji pristupaju ljudima videti da imaju strasti, bili mrgudi ili dvorske lude. Razgovarali s njima o svetskoj ekonomskoj krizi ili o sportu i onoj stvari, na njima se uvek ocrtava taj lični pečat. Nevezano za to da li su prosli sito i reseto, ili su ziveli povuceni u svoj cosak, na njima se ocrtava zivot i mozes videti da su oblikovali svoju pricu. Ljudi koji nemaju pricu imaju samo onu turobnu prazninu u ocima, ono sto su proziveli morali su jer im se nametalo, sve sto su pokusali je da se uklope u masu, ali bez strasti, bez price... S njima mozes da pricas o svakodnevnim aktivnostima i smislu zivota, ali ne o zivotu samom, to im je teska tema, jer se nisu potrudili da sami iskreiraju isti.
Tužna konstatacija čoveka zaposlenog kod privatnika, koji malo - malo pa ostane prekovremeno, dodje na posao ranije, neke stvari mora da odradi i kod kuće, a umeju da ga iscimaju da dodje na posao i kada dobije slobodan dan. Moderno robovanje.
- Tata obećao si dsa me danas vodiš na fudbal. Nikad nisi tu.
- Jebiga sine, vremena su teška, tata radi kao dragstor..Sledeće nedelje.
- To govoriš poslednjih mesec dana..
- Sledeće nedelje, obećavam!
- Aha..
Izraz za osobu niskog rasta i sitne građe.
-Vidi onu promoterku tamo, hajde da mi pomogneš da je priđem!
-Nije loše, mada je teška niskogradnja, a ti konjina od 120 kila...
-Nema veze, volim ja propelerke.
Drevna igra koju najvise upraznjavaju mladi muskarci. Kada krv udari u adolescentski mozak (a bogami i na neka druga mesta ), igra pocinje. Uglavnom pocinje nenajvljeno i bezazleno, sasvim prirodno. Igra se sastoji od jednog igraca ili vise igraca koje muci ista muka. Cilj je da se obuzda polni organ koji je poceo da se budi sam od sebe, uvek iznenada i u uvek u najneobicnijim situacijama. To su dani kad se u proseku drka 279 puta dnevno, a teska srca mozes da priznas da bi povalio i muvu u letu zajedno sa njenom kevom. Tako ti se na primer, dok si u kolima sa caletom iznenada u glavi javi slika komsinicine gole noge ili ti u skoli na pismenom, iz glave ne izlazi Milicin beli brus. Proganja te keva malog Marka i to bas dok rucas. Niz ovakvih situacija je veliki a cilj isti da se obuzdas tj. da ga obuzdas bar do trenutka kad ostajes sam i kad ponovo mozes da se posvetis samom sebi. To je sustina ove zanimljive igre.
Po pravilu igra traje do prvog seksualnog odnosa i sve vecim upraznjavanjem istog interesovanje za igru opada. Ne retko se desava da ljudi u ozbiljnijim godinama i dalje uzivaju u ovoj zanimaciji. Popularnost igre je velika,cist egzibicionizam!
Nadrealna, kafkijanska situacija. Zalutao u traganju za određenim; pogubljen u moru podataka i informacija. Izgubljen u potrazi za stazom koja vodi do cilja, uspeha i krune. Jednostavno, samoubistvo zbog nestale karte za izlaz iz zatvora. Situacija bez izlaza. Kao kad Pipin i Meri ulaze u prašumu Fangorn, samo što ovde nema Enta da te spase. Ili kad Neša Galija slučajno objavi da voli kobas u rču, pa posle to ne može da povuče. Ispeci pa reci, Nešo!
Zanimljivo je da će se uvek, ali uvek, naći pametnjakovič koji će vas ispravljati i ukazivati vam na greške postavljajući sebe u sitaciju u kojoj ste vi. 'Moglo je ovako' , 'Kako nisi razmišljao, i onako je moglo!' , jer jelte, valjda on zna.
'A budalo, mogao si uzeti balon neki, staviti na kurac i jebati, jebeš kondom... Pa šta ako je kruva, šta ako ima bolest?!'
-Gde ćeš uveče?
-Kući.
-Što?
-Ne smem ni u jedan fićka.
-Haha, kakve su to fore?
-Jesi luuud? Jebeni sam štakor u lavirintu. U kavanu 'Kod Žike' ne smem, imam duga kršine. Ako odemo u diskoteku, onu 'Fontanu' , tamo je Milena sa burazerom.
-Pa prebićemo ga, šta ako si okačio na net snimak kad ti ga puši?
-Ma beži, mafijaš neki.
-A u 'Pablik'?
-E tamo je Zoran, sigurno, večito je za šankom, a uzeo sam mu džojstik za PES, meni se sjebao i sad ga izbegavam.
-E jebaj ga, baš si štakor u lavirintu. Ja bi' pio kući!
-PA TI PIJ!
Ruke. Kada neko pokusa da nas udari da bismo zastitili glavu izlozimo mu ruke, pustimo da one prvo stradaju. Stalno ih prljamo i ribamo, na desetine puta dnevno. Rukama prinosimo hranu i sve sto nam treba, rukama pricamo kada su nam reci teske, rukama sviramo, grlimo, udaramo. Kazemo za nesto da je nasih ruku delo. Ne nasih nogu ili stomaka. Rukama pridrzavamo glavu kada nam je teska, cesemo se i rukama lupamo kada smo besni. Rukama pokrivamo lice kada ne zelimo da ga iko vidi. Dok drzimo kisobran po rukama nas siba vetar, ruke se smrzavaju, one nas oblace, peru nas. Ovo je u cast rukama, najvecim radnicima koji se nikad ne bune, samo ostare, lome se i habaju, smezuraju se ali u tisini i mnogo im vremena treba. Cuvajmo ruke koje pri padu prve udare o beton, koje upadnu u blato da bi sprecile glavu i grudi da se iskaljaju. Cuvajmo ruke koje maze, koje masiraju, ruke koje znaju da povuku oroz i da obore pusku i sprece tragediju. Ruke...