Znam je. Znam je sigurno. Posmatram je krajičkom oka već više od pola sata, mislim da me nije provalila. Ček' da se prisetim kako je mogla da izgleda kao dete...možda smo se igrali u parkiću preko puta obdaništa...onda bi trebalo da je tu negde moje godište, ali izgleda mlađe, pa dobro očuvana je...nije iz parkića, ne mogu da povežem...možda smo bili zajedno do trećeg dok se nismo odselili sa Miljakovca, ali sigurno nije bila u mom razredu, toliko lud nisam, možda druga smena...ne, onda je sigurno nisam viđao, preklapali smo se samo posle šestog i pre prvog časa, a to smo žurili da kupujemo viršle..
Da nije neki sportski dan u Pionirskom gradu? Možda je iz neke druge škole...ma jes' video sam je na sportskom danu u trećem razredu i kao fazon do danas je se sećam...nije to...
Čekaj, a srednja? Nije išla u „Valter“ sigurno, možda u Trgovačku, pa smo se sretali u „KP“-u posle časova...ne, nije ni to...sada već buljim...čekaj...žurke, bašta SKC-a, koncerti...Akademija? Šta znam, sada mi je tako slatka da ne bih rekao da je ikada kroz onu pukotinu u zidu Akademije videla u zoru krajičak neba iznad Kneza...
Jebote, da mi nije neki rod preko ovih ćaletovih iz Ježevice, možda sam je viđao na nekoj svadbi...ali bila bi na slikama...ne, ovo već nije normalno, znam bre da je znam, samo imena da se setim, ma kako da ne, pa to je najteže... miris!
Da, miris! Mirise ne zaboravljam, naročito mirise kose...puna koncentracija...nemam ništa...samo osećaj da mi je sa njom lepo, sigurno, da me zna, da pred njom nemam tajni, da me razume...koji sam izlapitis...a šta, ovo mi je tek četvrto pivo...četvrto pivo i četvrta banka...Umri Veseline Cvetkoviću...A šta koji kurac, pa nisam klinac...pitaću je, jaka stvar, nešto ćemo zajedno da iskopamo...u breee, ala mi lupa čuka...Ajde...
-Zdravo....izvini, ovo stvarno nije moj fazon, ali posmatram te neko vreme i stvarno nije fraza, ali pomozi mi da ukapiram odakle se znamo...
-Neam pojma, da ne gledaš porniće?
Odlika pravog srpskog domaćina. Svakome gostu se ukazuje velika pažnja za vreme celog boravka, a ispraćanje je kruna gostoprimljivosti. Ispraćanje često dugo traje, kako vremenski gledano, tako i izraženo u metrima. Gostu to, naravno, imponuje. Srpski običaj nad običajima, sa pomalo mutnim razlogom njegovog postojanja.
- Mužu, sad si me prijatno iznenadio! Stalno gunđaš kako ti je muka od njih, da su govna od ljudi, izbegavaš ih, a sada si sve vreme bio uz njih. Nisi se odvajao, sedeo si sa njima i razgovarao, oka nisi odvajao od gostiju. I na kraju si ih ispratio do kraja ulice!
- Ženo, ne budali! Morao sam da pazim da goveda nešto ne ukradu.
Validan razlog moje devetogodšinje sestre za bilo koju neuradjenu ( ili loše uradjenu) stvar.
- Što si dobila keca iz matematike?!
- Pusti me, majka, bila sam nervozna! Onaj Vukašin je celog časa pričao, nisam mogla da se skoncentrišem! A lepo sam ti rekla da odeš kod učiteljice i da joj kazeš da ne sedim više sa Julijom, ona stalno 'oće da prepisuje od mene! I znaš da me učiteljica mrzi i da mi uvek daje teže zadatke! Plus me celog dana boleo stomak ( glava, ruka, noga, treća trepavica s kraja oka...)!!!! Sve sam ja kriva!!! Uvek stariju sestru- uzornog djaka- odgovorno dete više volite!
- A, nije, sine, pa znaš da tebe majka voli, popravićeš ti tog keca, da si živa i zdrava....
___________________________________________________________
- Što nisi uradila domaći?
- Pusti me, majka, nervozna sam! Nisam celog dana izašla iz kuće, sve me nešto terate! Neću ni da jedem više, samo ću da sedim i da učim! Plus gledaj kakvo je ovo vreme, znaš koliko me boli stomak ( glava, ruka, noga, treća trepavica s kraja oka...)! I uvek mi viceš! Uvek više volite nju! Svi je više volite!!!
- Sine, bre, pa ti znaš koliko tebe majka voli, neka, uradićeš ti domaći i kasnije....
Napomena: Svaka od ovih situacija je propraćena bujicom suza, uzdaha iz dna duše i srceparajućih jecaja ( k'o Kasandra juče).
Mobilni telefon u situaciji br. 1 i knjiga u situaciji br. 2 su nezamenljivi načini da se spasis od smaraca koje zelis da iskuliras a da pri tom ne upotrebiš "odjebi".
Oba metoda su vec dovoljno prepoznatljiva u narodu i na kilometar je prepoznatljiva namera, ali ipak ih u nedostatku boljeg načina svi i dalje koriste.
Situacija 1. Osoba X se krece ulicom, žuri ili ne žuri nije bitno, i kraickom oka primeti da joj u susret ide osoba Y koja ako se sretnu krece pricu od Kulina Bana koju je osoba X cula hiljadu puta i smara, smara, smara... Osoba X brzinom svetlosti trazi po dzepovima mobilni telefon i sa neverovatno zainteresovanim izrazom lica bulji u ekran kao da čita poruku u kojoj je sadržaj od ogromne važnosti ili još bolje stavlja telefon na uvo i počinje da razgovara (prim.aut. nesmotreni eskivatori mogu da dozive neprijatnost ako im bas u tom trenutku zazvoni telefon) i opet krajickom oka proverava da li je opasnost prosla. Malo u telefon, malo u objekat za eskivazu i caaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaao...Nema smaranja, nastavlja da kulira ulicom...
Situacija 2. Osoba X sedi u autobusu do prozora i snimi da na sledecoj stanici ulazi gorepomenuta osoba Y. Mesto do osobe X je prazno i krece ono standardno "samo da me ne provali i sedne do mene, samo da me ne provali i sedne do mene..", i naravno osoba Y oduševljena što je našla žrtvu za smaranje seda i kreće standardnu hiljaduputaispričanu priču. Ali, osoba X vadi knjigu iz torbe i kreće da traži stranicu do koje je stigla i caaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaao...Nema više smaranja, nastavljas da piljiš u knjigu a u sebi pevušiš omiljenu pesmu...
Ultimativni apgrejd privatnog oglasa. Podizanje ponude rendom svojeručne usluge na nivo koji potencijalna zainteresovana stran(k)a jednostavno neće SMETI da propusti. Uzmi sve® paket fazon, pa dvaput. Jednom rečju - lucidan marketinški potez ljudske individue na rubu očaja. Ili još dalje.
Elem, stojite tako pod pečurkom na stanici (dobro, znam da se više tako ne zove, ali kako onda?) i čekate da doprdi omiljeni vam vid javnog prevoza, i ne možete a da ne primetite gomilu na brzinu polepljenih papira po okolini, na kojima se po nekakvoj ponižavajućoj ceni nude privatni časovi: od hemije i mate, preko ruskog i francuskog, do jebenog Građanskog. I dok se okoloprisutne matore komunjare rokaju štakama ne bi li ušle u pristiglu 26-icu, 45-icu ili 2-ku, mamu joj jebem u pičku da joj jebem, vama u krajičak oka zapada jedna krajnje nelogična i pomalo dvosmislena rečenica pri dnu maltene svakog oglasa koji se tu nalazi. Dolazim kući.
A, bre??
Jer nije dovoljno to što individualni čas nacrtne geometrije košta koliko dva produžena u Kasini ili što grupni čas nemačkog jezika staje dva pljeke u Duff-u (ovom pirlikom pozdrav dežurnoj ekipi). Jer nije dovoljno to što si uz puno truda i učenja završio neki fakultet u Srbiji pa sad kao akademski građanin čekaš, fazon, prolazak jebene Halejeve Komete da bi dobio pos'o (nezvanično vreme čekanja na pos'o prema podacima NSZ-a; prim.prev.). Jer nije dovoljno to što će neki bubuljičavi tinejdžer za smešne pare da dobije sve na gotovs nego još treba dideš njemu na noge.
Uz sve ovo rečeno, dolazim kući je i dalje poprilično transferogena sintagma, ako mene pitate. Šaznam. Možda su ljudi stvarno prešli onaj rub od gore pa i ne znaju više 'de se nalaze...
• Časovi Organske i Neorganske Hemije za srednjoškolce i studente. Član Mense. Povoljno. Dolazim kući. 065/443 XX XX
• Držim privatne časove nemačkog jezika i germanistike svim zainteresovanima. Povoljno, može i za jedan obrok. Dolazim kući. 063/156 XX XX
• Teoretska Matematika i Nuklearna Fizika. Časovi. Dolazim kući jer svoju nemam. Kontaktirati kod Žike na trafici.
• Radimo sve vrste molerskih, gipsanih i ostalih radova. Najpovoljnija cena po kvadratnom metru u gradu. Dolazimo kući. 062/880 XX XX
Dalmatinska osuda na smrt električnom stolicom.
Šime: E Stipe, oka ti tvojega, jesi vidija osudiše onog precjednika na vreli pržun.
Stipe: A ti gospe, izgorjeće mu guzica ko u majmuna onog babuna.
Šime: Da se ja pitam, sve i jednog bi ja na vreli, vreli pržun!
Stipe: Bog te vidija, jesi okrutan.
Šime: Ajmo mi marendat', pusti njega. Što je tražija, to je i dobija.
Cuvena omladinka koja je lezala bolna u toku najgorih sukopa tokom 40-ih godina 20. veka. Slala je majku u izvidnicu do prozora i tako saznavala novosti o stanju o prohodnosti ulice na koju je njen prozor gledao.
Podeljena su misljenja o tome dali je Mara izbegavala svoje partizanske duznosti ili ju je grip u tom kljucnom momentu docepao u svoje neprijateljske kandze. Dugo se vodila polenika o tome da li je mara tako htela da da korpu svom Mladicu ili je samo htela neko vreme da se odmori od setanja po gorama i dolinama. Svejedno, nije se saznalo sta je sa marom bilo posle tih opste slavljenih stihova niti, da li Mara docekala tu cetu na svoja junacka prsa.
Mnogo je celjadi iz tog doba ponelo njeno ime ne znajuci njenu daljnju sudbu. Ali Mara still stays on...Mara must go on...!!!
»Bolna leži omladinka Mara,
Sa starom se majkom razgovara:
»Mila majko budi me u zoru,
Primakni me našemu prozoru,
Da ja vidim prije bijela dana,
Proleterske čete partizana,
I pred četom svojega dragana,
Proleterske čete barjaktara,
Da mu vidim onu kosu plavu,
I nad njome crvenu zastavu,
Da ga vidim da me želja mine,
Da mu lice kao nekad sine.
Slavna četo kad ćeš k meni doći,
Ne dam suzi da iz oka kane.«
Ako je osoba X na isti nacin srdacna prema tebi, kao sto je i prema nekoj osobi Y, kada ste svo troje u drustvu, onda bez izuzetka od pravila, vazi sledeci postulat:
Osoba X recimo ogovara osobu Y kad je nasamo sa tobom. To znaci da ce i tebe garantovano da ogovara pred osobom Y kad je nasamo sa njom.
X i Boris nasamo...
X:-Borise, kako ne vidis da je Karadzic potkupljen da te navuce na tu Sampanjac aferu...
X i Karadzic nasamo...
X:-Karadzicu, zar ti nije malo simptomaticno sto je Tadic insistirao da nazdravite pred kamerama...
Boris i Karadzic u 4 oka...
Boris:
-Koji indijanac ovaj X(ubaci ime po zelji)... ... ...
Boris i Karadzic:
Axaxaxaxaxa, ufufaxaxaxa!!!
Karadzic:
Ma pusti tog pacijenta Boki, nego reci ti meni kada ce da mi odobre ono iz ministarstva sto si obeco'?
Suočavamo se sa činjenicom da sve manje mladih Srba uplovljava u bračne vode, ili to radi u nekim ozbiljnijim godinama. Postavlja se pitanje kako je nešto, za šta je nekad jednostavno trebalo otići na vašir ili imati tetku upućenu u brojčano stanje ženske čeljadi u selu, postalo tako komplikovano ili gotovo nemoguće. Uglavnom, tri su načina na koje se Srbin danas može oženiti.
1. Do 30 godina - ženiš se sam. Na prvi pogled djeluje jednostavno. Mlad si, zdrav, eventualno kurat. Dakle imaš sve. Problem nastaje kad shvatiš da ti to i ne želiš. U većini slučajeva si mrtav pijan i ne mo'š da se sjetiš šta treba da se promućka- burek u jednoj ili jogurt u drugoj ruci. Ko se oženi u ovom periodu dobro i jest, ko nije-ide na sledeći level.
Od 30-40 godina- ženi te familija. Do tada je ćale već skontao da nisi sposoban da se oženiš (ti preferiraš tezu da nisi htio ) i zdušno te gađa parama ne bi li te privolio da mu pribaviš snaju. Ti mu govoriš da ti kupi kola pa ćeš mu dovesti dvije. Stigne i Dačija al opet za kurac. Koga ne oženi familija, čeka ga potonji pakleni nivo.
3.Od 40 pa na više godina- ženi te selo. Kad si već postao sramota i za familiju i za mjesnu zajednicu, o tvojoj sudbini odlučuje komplet selo. Ovde pravila nema, ženiće te nepoznate babe tako da te može zapasti bilo šta. Kako si već u godinama ne možeš da biraš, bez oka, jedne ruke, bangava, sve dolazi u obzir. Ako ni ovo ne uspije, starački dom ti ne gine.
...reče mi pre par dana jedna violinistkinja iz orkestra a na moje neobavezno pitanje koliko je dugo u vezi sa svojim dečkom. Puš-pauza između sekcija proba nije bila bogznakoliko zanimativna (utoliko pre što ja, šatro, ne duvanim...gistro) te uputih narečeni izliv kurtoazije najbližem ljudskom biću do sebe, tj. ako se jedan muzičar u orkestru i može nazvati jednim. S oba oka u glavi, relativno prijatnih kontura tela i solidnim trojkama podno korektnog facijalisa, njen odgovor me je nagnao na razmišljanje o ljubavi, vezi i vezanima u istoj. I od svih sumnji i pitanja koja su mi u tom kratkom roku prostrujala kroz šupljinu lobanje, dva su se poput mladunaca zebre odvojila od glavnog krda i postale žrtvama mog daljeg ispitivanja, naime: "Čime mogu da sastružem govno sa cipele u koje sam upravo ugazio?" i "Koliko dugo treba da se zabavljaš sa nekim pre nego što te opauči da se već zauvek nisi i zabavljao?"
Da l' se ljudi ulenje, da l' uđu u tu neku "autobus na relaciji Kuršumlija-Klagenfurt" rutinu veze, štali...tek, pre nego što stignu da izgovore "romantično veče uz šou Ivana Ivanovića", intima postaje obostrano cedjenje mitisera sa njonje a zabava odlazak u lokalni video-klub i iznajmljivanje nasumične romantične komendije sa Sandrom Bulok, znači, onom što ima Oskara. Kapiram da ovo dvoje žive zajedno i te munje ali da on i dalje nije svestan činjenice da ona ima kurje oko na levom stopalu, a ona da on ne ume da (je) jebe. Uostalom - koje drugo logično objašnjenje može da stoji iza rečenice "We are dating for seven years now...", jebem mu majku da mu jebem stvarno?
Zamislih se duboko, onako suštinski. Odnekud su se čula crkvena zvona i ja osetih nalet nemira u svom biću...
- Hej, draga...Je li...Je l' tebi i dalje zabavno sa mnom? Mislim - je l' se mi zabavljamo?
- Ej, dragi, 'aj ne seri nego nosi ovaj veš dole, nemaš više ni jedne gaće da obučeš...
I nalet nemira postade spokoj monaha.