Najčešće, ženska osoba kojoj niko nikada neće uspeti da ugodi!
Žali mi se Mira kako ne može da nađe dečka. Jadna ona niko je neće! A Mira prepička! Međutim, godine prolaze a one papuče koje je namenila svojoj jačoj polovini niko ne obuva! Stan pun cveća od kojekavih pičkopaćeničkih udvarača... tolko cveća nisam videla ni na Titovoj sarani! Romantika na sve strane al' ovaj kriv, ovaj ćelav, ovaj nizak, onaj previsok, onom mater živa...
Spuštanje kriterijuma ne dolazi u obzir, taman posla, pa to bi bilo kao da se posrala na ceo svoj životni vek, trud i rad od vrtića do sad! Stav prema muškarcima je isti il' će biti kako ona hoće a ako bude kako ona hoće onda to nije muško... mora biti kako ona hoće al' da ona neće to što hoće nego da on zna šta ona neće a šta hoće i kad hoće da neće!
Tebi ne treba muž nego psihijatar!
Veoma težak razgovor za vođenje, jer je vaš sagovornik retko kad blagovremeno obavešten.
Q:Gospodine Koštunica, šta mislite o nedavnoj smrti jedne velike mlade umetnice?
VK:Pa da, ovaj, smatram da je Merilin Monro bila stvarno perspektivna...
Q:Koje je vaše mišljenje o formiranju najnovije, znate one priče o Južnom Sudanu itd...?
VK:Verujem da otkako smo se osamostalili od Turske imamo dosta potencijala i nadam se da je Južni Sudan sledeći...
Q:Dosta svetskih lidera je u zdravstvenoj krizi. Nagađate li koji će prvi preminuti?
VK:Pa ne bih baš da nagađam, samo se nadam da će car Dušan brzo ozdraviti.
Q:Može li Miškovićev Delta Holding da stvori imperiju?
VK:Ne znam ništa o tome, ali podržavam planove Rimskog carstva.
Q:Šta mislite o trenutnoj jedinoj svetskoj sili, Sjedinjenim Državama?
VK:Prvi put čujem da su se Sparta i Atina sjedinile...
Q:A globalno zagrevanje?
VK:Pa mislim da je vreme da se i ledeno doba završi.
Q:I za kraj vaš stav o ugroženim vrstama?
VK:Vreme je da uvedemo zabranu lova na mamute, a takođe se nadam da je ostalo više od 10 000 dinosaurusa.
Q:Hvala i to bi bilo sve.
Jedan od aspekata izlaska sa referentnom hipsterkom modernog kova, koja loče duplo više od tebe, što sa sobom povlači još devijacija i osobenosti...
Najpre si je brzopleto, zbog ko zna koje pogrešne procene pitao da izađete, zaboravljajući da već u startu, kad spaziš da se skockala u roze starke i kariranu šulju, odigraš na proliv kartu i eskiviraš tim veštim džokerom u najavi propali dejt.
Ženski lambrsekšual. Vrsta koja se poslednjih godina omasovila, a glavna odlika im je - ženstvenosti bez. Bolje ti je da sa njom sediš čvrsto se držeći za stolicu, jer svakog momenta može da te zvekne muški, pesnajom u rame, dok se uporedo grohotom smeje na svaki tvoj skeč, nakon čega kao Žan Klod van Dam palčevima briše nozdrve dok su joj ruke u gardu.
Širi se dok hoda, a širi i noge dok sedi na barskoj stolici. Uvek za nijansu više od tebe, kao da je ona ta koja ima muda. Nije feministkinja, nije ni lezbača, već samo želi, bez obzira na krajnje motive druženja s tobom, da ti bude veći ortak nego što su ti to najbolji ortaci i fura taj stav od crnog rajfa sa kosturskim vuglama, do "All stars" znaka na tikama (koje su inače, zbog boje, njen poslednji podsetnik da je ipak žensko).
I da se vratimo na početak - pritom pije pivo. Mnogo piva. I to više ne pije Tuborg (osim pred fajront, umesto žvake) kao svaka nekad normalna žena koja tu i tamo poželi da se zapije sa muškima, da ne bude otuđena dok gledaju Premijer ligu, već je evoluirala na neki muški vops s punijim ukusom. Ušiće te po količini popijenog, učiniti da se osećaš loše i potčinjeno dok ona zubima otvara četrnaestu flašu za to veče, dok si ti s napijanjem odavno završio.
Povratka nema, biće ih sve više, a proklet bio momenat kad su veliki marketinški magovi rešili da redizajniraju dobru, staru, trenjem istrošenu zidarku i svetu ponude fensi pivske flajke kako bi žene navukli na ovaj nekada muški napitak i tako napravili čitav problem.
- A šta, ti još piješ prvo? Hahahaha! Er si dobro?
SK 2016
Oblik komunikacije, koji se primenjuje kada se iz nekog razloga libimo da se nedvosmisleno izrazimo.
1)
Na primer smatramo da bi normalno bilo da smo sa nekim na ti, a s druge strane neprijatno nam je da mu ne persiramo. Recimo rođena tetka sa kojom smo iz nekog razloga nedovoljno bili u kontaktu, ili smo jednostavno nedovoljno bliski. U tom slučaju primenjujemo “neodređeni“ oblik u oslovljavanju. U praksi to zvuči gore nego da smo se opredelili za bilo koju od zamenica ti ili Vi.
Od prihvatljivog
Tetka:”Jao, ala si porastao!?”
Ti: “Da, pa dugo se nismo videli!” (Umesto dugo te/Vas nisam video)
Preko čudnog
Tetka je došla GSP-om, a ti pitaš:”Kakav je bio put?” (Umesto kako si/ste prošla(i) u prevozu?)
Do idiotski rogobatnog:
:“Da l’ se igra LOTO?“ (Umesto Da li igrate/igraš LOTO?)
ili
”Da l’ se išlo autobusom ili taksijem?” (Umesto: Da li si/ste išla(i) autobusom ili taksijem?)
2)
Ukoliko ne želimo da otkrijemo svoj stav o nekome ili nečemu.
Deo PVT-a koji sam dobio od jedne članice po mom povratku sa mora: “Nedostajao si.”
Ostaje nejasno da li sam nedostajao na Vukajliji ili njoj.
Ona je razmažena tatina ćerka koja ne zna šta će sa sobom.
Prolazi kroz školu kao prsti Rasel Kroua kroz žito u posljednjoj sceni Gladijatora - lagano, tek tek.
Navršava osamnaest godina, sluša HIM i Linkin Park, ima taj neki svoj stav i nameće društvu da je umetnica. Misli da ima potencijala, doduše više ga ima na rafovima po apotekama u vidu tabletica za poteniciju nego u njoj ali to je ne sputava da bude veliko ništa koje želi ubediti ostale da se ispred svakog prideva koji ide uz njeno ime, treba dodati prefiks omni.
Njeni roditelji su imućni. Ćale je direktor, evropejac, načitan... sigurno zna kome je podignut spomenik na Avali i zašto se Čuka nalazi na vrhu tabele.
Sa druge strane stara je uspešni arhitekta, projektant, domaćica i nadasve komšinica.
Došla je iz Pržogrnaca, iz poštene kuće ne bi li stekla kakvo takvo ime.
Upisuje arhitekturu, ulazi u Matriks, upada u rupu koju nisu zatvorili Slobodni Zidari, Zodijak i Jehovini svedoci - ulazi u rebus.
Udaje se, postaje gospođa, nabavlja nekog kvazi-psa, pre bih rekao hibrid pacova i vanzemaljca ili šta već ali u svakom slučaju je mnogo jeziv.
I da, obavezno ga oslovljava sa Gospodine.
Tako jednog sasvim običnog dana, posle Slagalice spremajući večeru koju čine šiš ćevap kod Starog Merkatora i sladoled iz Karibika, shvata da vreme otkucava.
Danima se čeka šta će njihova mezimica odlučiti da upiše.
Babina sultanija se smilovala da posle nekoliko dana dubokoumnog razmišljanja, konsultovanja sa drugaricama preko aska, fejsa, skajpa i ostalih dimenzija realnosti, izađe iz sobe i trijumfalno kaže ,,Arhitektura''.
Presrećni roditelji podržavaju predlog. Skaču od sreće kao Silvester Stalone kad ubode prostoproširenu rečenicu. Zovu prijatelje. Svi moraju čuti ovu vest koja se mora proširiti brže nego sreća preko Koka Kole. Mezimica je upisala arhitekturu preko veze... doduše kao samo-finansirajući student ali koga jebe... Bitno je da se studira nešto. Sad je to, jelte in.
Prolazi nekoliko godina, nazovi studiranja i tata je shvatio da je pravo vreme da odreši kesu i kupi diplomu. Pametna glavica je sad diplomirala! Rodila se još jedna noćna mora za geometra i građevinca.
Ona se zapošljava u neku firmu, dobija prvi projekat, kreće polupijana da stvara. Da škraba nešto... da ima vizije... da vidi nebule... da oseća mantru.
Bravo, novi hrabri svete!
na gradilištu
Građevinac: Dobro, koleginice. Ovo što ste vi konstruisali je nemoguće realizovati. Ovaj deo je problematičan... Vidite, to labudovo krilo je ok ali kopita ova.. šta vam je uopšte to? Da ste na primer...
Geometar: Paz' vamo arhitetko. Meni su oči ipale dok nisam nacrtao ovu kartu sa mrtvim rapidografom, u milimetar. Jebeni milimetar! A ti sa četkom tvojom da crtaš tu granice?! Eeee, pa nećemo tako. Ipak sam ja ovde prvi i poslednji koji dolazi.
Arhitetka: Beeeeeeeee
Sam po sebi apsolutno nebitan događaj (ko će još da misli na umetnost, kad treba za 'leba da se zaradi). Međutim, kad čika-Tijanić odluči da je pomenuta izložba bitna (boga pitaj iz kog razloga), pošalje neku mladu voditeljku na otvaranje da intervjuiše umetnika i polu-iskusnog kamermana da snimi delmične kadrove par eksponata da bi kao zainteresovao širu javnost da ode u galeriju da bi se kao kulturno uzdigla.
-Dragi gledaoci, evo nas na otvaranju izložbe našeg čuvenog i istaknutog umetnika Milutina Životića.
-MŽ: Molim vas, za prijatelje Pjer.
-Dobro, gospodine Pjer, tema je apstrakcija i kontroverza svakodnevnog preživljavanja čoveka kao osnovne jedinice imaginarnosti 21. veka. Smemo li reći da vas je na ovakav rad podstakla banalnost svekodnevice (ko mi je ovo pisao jebote, koja li je budala ovo smislila)?
(Kamera prikazuje fotografije kurca, pičke, sise čija je vlasnica najverovatnije Pjerova baba i anus).
Pjer: Da, u jednu ruku me jeste inspirisala banalnost svakodnevice, ali glavna zvezda vodilja mi je bio ekspresionistički stav kapitalizma. Zanimljivo je to što je vidimo gradaciju osećanja s leva na desno (opet vidimo kurac, pičku, sisu i anus). Tako da...(joj Bože, šta ja pričam, što lepo ne kažem da sam se danima drogirao i da neam pojma šta sam radio. U stvari i sad sam drogiran ko dupe, hvala bogu niko ne izvaljuje hehehe), pogledajte slobodno!
Voditeljka: Hvala gospodine Pjer, nadamo se skoroj sledećoj izložbi (Eee, da sam znala da ću da se jebavam sa ovim narkomanima, lepo bi se ja udala, al ne, oću ja na fakultet)...
Teško je kad je vaspitanje dodeljeno televiziji, naročito, ako je ta uloga prepuštena Grandu i Magazin In-u, uz pokoji relaks uz „Seks i grad“. Tamo nepoznate reči uvek dobiju neko novo, propagandno značenje, pogrešno izvučeno iz nekog desetog konteksta, školski primer pogrešne indukcije i dedukcije. Pri tom su mediji potpuno oslobođenji odgovornosti za razvoj mišljenja šireg auditorijuma, jer se tu zapravo mišljenje i ne razvija, već se sve kreće po jednoj teškoj inerciji.
Neko je Stoju u medijima nazvao jakom i emancipovanom ženom, jer se ne stidi da ispolji svoju seksualnost i otvoreno peva “Da li si za sex?”. To se svidelo nekim curama (čak ne moraju da budu klinke!), zajedno sa rečima dotične pesme, koja valjda seks oslobađa iz okvira patrijarhalnog tabua, koje im je nametnulo njihovo porodično okruženje (jer u većini srpskih porodica seksualno vaspitanje ne postoji). E sad, pošto one hoće da budu „emancipovane“ (iako nemaju pojma šta to u stvari znači, ali zvuči nekako kul), one nabace neki oštrokondžast pogled, provokativnu garderobu, na faci našminkaju "ne jebavam ni dva posto" stav i krenu u grad. Onda zabodu neki šank ili separe, jer po „narodnim pesmama“ tamo sede jake žene zmije, piju viski sa ledom, i čekaju trenutak da se obistini Stojin moto „... da još jednu popiju na eks ...“. Onda sledi smuvavanje sa tipom koga već duže vreme one merkaju i sanjaju, koji je u momentu paralize od alkohola poprilično redukovao svoju selektivnost. Na njegovo insistiranje, „emancipovane“ cure ne koriste kondom, (najverovatnije ga niko od aktera nije ni imao). E, ujutru, bude „glavobolja od vina“, a za dva meseca glavobolja i mučnina zbog zakasnele menstruacije. Onda sledi ili još jedno „emancipovano“ rešenje u vidu abortusa, ili sam vrhunac „emancipacije“ u vidu vraćanja kući, kod buduće babe i dede, da zajedno podižu to nesretno žgepče.
su uvek dva najupadlljivija asistenta na faksu. Iako ima raznih asistenata svi oni su mahom sitne duše u odnosu na ovaj dvojac. Oni to u stvari i nisu ali ih ljudi često stavljaju u isti kontekst kad zele da reše neku spornu situaciju na fakultetu. Ustvari njih dvojica su sušta suprotnost jedan drugom. Obojica su završili u roku ali je X sve uvek davao na vreme, i to u prvom roku nakon završenog semestra. Y je isto čistio u roku ali je uvek nalazio mesta za ortake i ladovinu kad je za to vreme. X-a niko ne gotivi ali on nikad ne menja svoj stav. Uvek je on ona uštogljena pizda koja ti zagorča život i ide po knjizi bez obzira na sve. Y je isto strog ali je vise čovek od naroda i s njim se moze progovoriti nešto osim faksa i njegovih obaveza. X je najčesće docent doktor a Y samo magistar. Rivalitet izmedju njih je uvek postojao ali sa X-ove strane. Y ni ne sluti da ga cenjeni kolega tako gleda. X uvek drži vežbe iz mnogo zajebanog predmeta tek toliko da bi i sebi i drugima nesto dokazao, ali niko ne zna šta. Y drzi vežbe iz laganijeg predmeta na kojem se maksimalno trudi da što bolje približi materiju studentima tako što ubaci pokoju šalu u vežbe. Na njegove vežbe svi dolaze. X pokusava da bude duhovit jer u mladosti to nikad nije bio i uvek ispali neku otrcanu foru staru kao i on sam. Tim forama on ustvari muva studentice iz prvog reda. X- ove vežbe su posećene samo prvi čas kad se studenti sjate da uzmu plus. Posle većina odlazi da surdukne kafu i vraćaju se na zadnji čas kad X opet proziva. Asistenti to rade jednom ali samo X nalazi za neophodno da treba dva puta prozvati. Od viska glava ne boli a i posle ga svi mole za potpis kad dođu sa manjkom pluseva a viskom minusa. Y deli potpise i kapom i šakom. Ne voli samo kad mu neko kenja zasto nije dolazio. Budi iskren i to je to. Sa druge strane X-u svi seru i to prolazi jer njegov ego ne bi ni pomislio da njega neko sme prevariti. X je fizički runiran covek dok Y sasvim normalno izgleda. X je napisao nekoliko knjiga i cesto je na nekim skupovima i promocijama jer je odavno član stranke na vlasti pa ga uvek negde zovu. Y ne pise knjige, ne glasa i nije clan stranke. Možda i jeste ali on to drži za sebe i ne širi propagandu kao X. Niko ne zna zašto ih studenti uvek pominju zajedno ali je to tako oduvek bilo. Asistenti dolaze i odlaze ali ova dvojica uvek ostaju.
Student 1 : Onaj šupak X opet dao neki test provere znanja. A obukao neku roze kravaticu i kosulju. Sigurno mu i gaće roze.
Student 2 : Ma kreten. Pusti dileju. Zlostavljali ga kao dete pa sad kad je asistent misli Boga za muda uhvatio.
Student 1 : Y je kraljina. On nikad ne izmišlja kerefeke ko ovaj skot.
Student 2 : Kako da čovek izmišlja kad je normalan. Na kojem još fakultetu imaš test provere znanja? Ostavila ga žena i sad pizdi na nama.
Student 1 : Koja stoka se za njega udala? Naterali ženu. Ahahahaha
Bilo da se radi o pločama, kasetama ili CD-ovima, radi se praksi koja je kod Srba imala bar nekog smisla samo dok je još bila živa urbana legenda da je kvalitet zvučnog zapisa na originalu bolji, sa umiranjem te legende, umrla je i praksa kupovanja original muzike.
Naravno, tome je najviše doprineo internet, tačnije sajtovi za dijeljenje (tj. šerovanje - dotle došlo da domaći izraz moram pojašnjavati stranim) fajlova među korisnicima.
Moj stav o etičnosti te prakse je slijedeći:
ako bi kupio original kad ti ne bi bile dostupne piratske verzije, onda ga i kupi, bez obzira što piratske verzije postoje.
Ako ne bi kupio original, čak ni kad ne bi mogao doći do njega na neki drugi način, onda skidaj piratsku verziju.
Tako izvođači neće biti na gubitku, oni koji su dovoljni veliki fanovi da su spremni da kupe i treba da kupe, jer ako oni skidaju za džabe onda izvođač gubi pare koje bi ga inače sljedovale. Ako niste veliki fanovi i niste spremni da kupite CD onda slobodno skidajte jer time izbođač ništa ne gubi, jer od vas ionako ne bi uzeo pare.
To je teorija, a u praksi svako po svojoj savjesti. Ja sam lično skinuo dosta piratske muzike s interneta, a originala imam vrlo malo, ali ih ipak imam. Čak sam i ovo svoje načelo prekršio više puta.
Ali kad bi zarađivao solidnu lovu (trenutno ne zarađujem ništa jer sam student), možda bi više kupovao originale.
Svi se uvlače. Sam sam se uvlačio nebrojeno puta. Ne poznajem osobu koju u nekom trenutku nisam uhvatio da se uvlači. Često toga nisu ni svesni. Jer je postalo obično. Jer svi to rade, bez pravog motiva, bez ideje, bez ličnog pečata i bez ikakvog predznanja. Jer su počeli da grade karijeru na uvlačenju, jer je postalo društvena norma, jer se svi uvlače svima. Komercijala. Eto to je, jebena komercijala. Nema žara, nema znanja i nema skila.
Ne bezlični čoveče papagaju, siroče modernog doba. Ne klonirani robote, hibridu rijalitija i reklame za deterdžent. Ne možeš se uvlačiti svima. Ne možeš se uvlačiti svakome ko ti nazove dobar dan, ne možeš se uvlačiti iz kurtoazije. Ne smeš se uvlačiti tek tako. Moraš se uvlačiti samo jednom/jednoj. I moraš se uvlačiti u dupe.
Da, da, glasno i jasno u dupe! Dok se uvlače mehanički, poput kakvog bednog radnika na montažnoj traci koji samo šrafi ne razmišljajući, svi su zaboravili zašto baš u dupe. Zašto ne uvlačiti se pod kožu? Zašto ne uvući se u glavu? Zašto ne sklupčati se ispod pazuha ugodno? Zato što je u dupetu istina. Samo u dupetu je borba, patnja i napor. Ne ispod nekog toplog, pederskog pazuha, ne pod mekanom kožom, ušuškano. Samo kroz čmarni kolut vodi put pročišćenja do ponovnog rođenja. Dupe, to je istina!
Dakle, zašto se ljudi uvlače u dupe? Šta je to što najviše formira jednu osobu? Detinjstvo i roditelji. Roditelji. Svaki čovek je pretežno slika svojih roditelja. Od njih uči, upija, skuplja i sklapa svoju ličnost po njihovom liku. Je l' tako? Tako je. Svako treba roditelja. Svako treba nekog na koga može da se ugleda.
Godine prolaze, i jednog dana upoznaš nekog novog i zanimljivog. Nekog ko izdominira u tvojim očima dok su ostalima pune šake kamenja. Njegove/njene reči su mudrost, stav- stena, dela- mitska, misao- istina, govno- promincla. Neko koga slušaš, gledaš i upijaš. Neko na koga bi mogao/la da se ugledaš. I on/ona to vidi, i primi te pod svoje skute. I uči te. On/ona postaje tvoj sensei.
I pomisliš, sensei sve ume, sensei sve zna i sve može. Želiš da budeš kao sensei. Pomisliš, sensei bi mogao/la biti moj roditelj. Bam! Katarza. Kosmička istina udara te po sred čela u vidu božanskog falusa. Sensei će biti moj novi roditelj i izgradiću sebe po njegovom liku! Ali, da bi ti neko bio roditelj.... Mora da te rodi.
Video/la si istinu i spreman/na si da kreneš putem pročišćenja. Spreman/na si da uradiš šta se uraditi mora. Do ponovnog rođenja. Spreman/na si za uvlačenje.
-Pih. Prestade da radi olovka.
-Evo uzmi moju, uzmi moju. Uzmi dve. Ja ću da pamtim. -Glava ti prijanja na čmarni kolut. Kosa se zalizuje unazad. Uši se lepe za glavu. Nos se pljošti.
-Ne, nemam par minuta da pogledam vašu prezentaciju. Žao mi je.
-Je l' lepo čovek kaže da nema vremena da vidi ta tvoja govna! Neki od nas su zauzeti i bave se važnim stvarima, znaš! -Glava je unutra. Ramena se skupljaju.
-Imam malo minuta, je l' imaš za jedna kratak razgovor?
-Uzmi, uzmi, evo u desnoj ruci, ovoj što viri još. Jeste da nemam minuta, ali ima ko će to da plati, ne sekiraj se. I zašto kratak? Pričaj bre koliko hoćeš.
-Izgleda nije bila dobra ona kobasica. Kuva mi u stomaku. Nadam se da ti ne smeta previše smrad.
-Smrad, kakav smrad, ništa ne osećam.
-Pa, kako izdržavaš unutra?
-Super, ko Bog, sada kad sam se malo privikao na mrak. Otkad mi je veći deo unutra odlično se snalazim. Sredio sam sebi mali kutak, eto, kao kod kuće da sam. Jedino oči malo peku, al' nije strašno.
-Videćemo kako ćeš ti proći.
-Jeste, videćemo kako ćeš ti proći, majmune! Sipao čovek ko' iz rukava bre. Nego profesor ljubomoran, tačno se vidi. Po meni desetka čista bila. Još se ti našao da jebeš čoveka sad kad mu je teško. Uh, što mi nisi sad ovde. Aj dođi do ove noge što mi viri još pa to reci ponovo, majmune!
-Odlično ti ide. Pri kraju smo. Ponosan sam na tebe. Udahni. Upijaj. Iskoristi još ovo malo vremena, uskoro će biti gotovo.
-Hvala ti. To mi mnogo znači. I zahvalan sam za ukazanu priliku. Ako bi mogao samo da gurneš malo to stopalo što viri, zaglavilo se izgleda.
-Aaaaaaaaarghhhh!
Blještava svetlost. Toplina. Ponovo si rođen, sazdan po liku senseja.
-Kako se osećaš?
-Moćno. Hvala ti sensei.
-Od danas me možeš zvati oče. Idem da spavam, iscrpelo me ovo sve. I operi se, smrdiš na govna.
Prošao si uvlačenje, video istinu, pročistio se i ponovo si rođen u liku senseja. Sve je dobro. Dupe je istina.
E, sad, ako bi neko to posmatrao sa strane video bi nekog random lika kako proizvodi isprdak koji neodoljivo podseća na tebe. I uglavnom, ljudi će imati tendenciju da te vide kao mali isprdak bilo kog prosečnog seronje. Jedino to u celoj stvari može biti onako, malo, bedak.....