Onaj momenat kada više nema pregovora ni dogovora... Ona crvena linija koja se pređe i poslije koje nema više nazad... Onaj momenat pomračenja svijesti i odsustva grama racionalnosti i objektivnosti, koji svaki prethodni pokušaj verbalnog materijalizuje u fizički obračun...
Kraj školske godine. Kod mene tri keca (matematika, fizika i hemija) u dnevniku, naravno sva tri kroz cijelu godinu mog nerada i nezalaganja strpljivo sazidana i skuckana na temeljima veličine Rusije. 'Nači nema dalje! Jedina okolnost koja mi može pomoći je to što mi je razredna hemičarka, pa reko' smilovaće se... Petak popodne, još samo sedam dana do kraja školske godine. Ćale kasni sa posla, a majka brižljivo gleda na sat, i miješa pasulj da ne zagori, i mrmlja, više sebi u bradu: - što 'vo zaboga nema Gojka sa posla? Kad odjednom, kućna vrata se otvoriše, i ubrzo zatvoriše sa treskom koji zadrma prozor u dnevnoj sobi. -Šta je crni Gojko, sve polomi, pa đe si ti do sad, ručak ti se oladi? - zavapi majka -U guzici, eto đe sam! Evo me iz škole, zvala me razredna! Đe je onaj mali?! A onda, spazivši me u uglu kako ležim i gledam TV, pogladi svojim velikim radničkim rukama crne guste brkove i okrugle rumene obraze, pa onako, s obje ruke pređe preko proćelavog sjajnog čela na kome su svjetlucale male kapljice znoja. Fiksira pogled na moje oči tako, da osjetih, kako se, ne kauč, nego cijela opština izmače ispod mene. A onda lupi s obje one velike ručerde od sto, pa onako, držeći se čvrsto za njegovu ivicu silovito dreknu: -Kako je u školi sto ti škola jebem?! -O..o..oo..nn..aako. -Šta onako jebem li ti sunce žareno!!! -Nn..n..išta. -Šta ništa đubre jedno neradničko, ti ćeš mene da sramotiš po školi!!! A ja zin'o, nema slova da mi pređe preko zuba. Samo gledam kako da skratim ugao i da šmugnem preko vrata. Al' ne lezi vraže, onako iskolačenih očiju, fiksiranih na mene, ćale spazi kako se, držeći se leđima ivice zida spremam za kukavičku odstupnicu. U jednoj maloj sekundi debeli kožni vojnički remen, prepravljen na kaiš, iz njegovih pantalona se nađe u njegovoj snažnoj desnici i krenu prema meni, držeći ljevicom pojas od pantalona da mu bez kaiša ne spadnu. -Nemoj Gojko,popraviće - zavapi majka Ja krenuh zadnjim trzajem ka izlaznim vratima, ćale se zaleti za mnom, ali pustivši pantalone u magnovenju, one malo spadoše, on se spetlja, zape nogama za stolicu i pade koliko je dug i širok. Međutim, na moju nesreću, uspio je da me uhvati za nogavicu i 'ulovi' u zadnjem momentu. Ne puštajući remen - kaiš iz desnice a moju nogavicu iz ljevice, poče da se nespretno pridiže i zadihano prosikta: -E sad ću da ti jebem mater!!!
Ostalo je istorija... Eh da, ćale mi sredio dvicu iz hemije.
Izraz koji opisuje ljude sa holesterolom preko 6,6 mmol/l, šta god to značilo. Nego da zajebem ja stručne, medicinske brojke, ovaj izraz opisuje osobu koja počinje da loče vruću raćiju, desetak dana pre svinjokolja, pripremajući svoj organizam za kontakt sa masnom, holesteralnom bombom ! Pravi preldžija sa stomačinom od koje ne može da vidi čvabalo dok piša i koji za rington na svom Alkatelu a35 ima ''Đurišiću mlad majore'' u midi formatu. Osoba koja za vreme nedeljnog ručka obavezno kao predjelo cepa spržu i domaći rasol, a posle toga icevči dva litra špricera uz kilo prasetine.
- Svetlanooooo, oooo Svetlanoooooo !!!
- Šta se dereš stoko ?
- Nemoj ti meni stoko da ne dođem sad da ti nabijem tu tastaturu u dupe. Jel sam te ženio da me hraniš ili da guziš ovčice, pizda li ti materina ? Šta ima da se jede ?
- Muda Marijanova. Kupila sam jajca malopre od Gordanu, ću napravim prženo i ću ti nadrobim salatu od paradajz.
- Da su muda svinjska pa da razmislim, a za tog Marijana će popričamo posle. Taj gomna si ti jedi, ja ću potpalim skaru, ostala crevca od prekjuče. A posle ću tebe opalim s karu, ščula ?
Situacija u kojoj poželiš da je sve ovo GTA. Ne stvarno, ne znaš kako da se iskopaš iz govana. Ovaj put nemaš nikakvu ideju na umu. Dao si sve od sebe. Sedeo i plakao, nije vredelo. Smejao se sam sebi, ne vredi - ne pomaže. Nemaš kome da se obratiš, gluvi su za lepu reč i objašnjenje, za pokušaj objašnjenja..Samo šifre.
- Daj mi Bože neku šifru, ne mogu više ovako! Molim te! - Kaži sine, šta te muči? Stislo? - Stislo Bože, stislo.. - Ne sekiraj se sine, videćeš - jednog dana ćeš se svemu smejati, biće sve u redu. Na tebi je da veruješ. Nego - hoćeš PANZER da daš sebi oduška? - PANZER! Tenk, je l tako? - Tako je. - Hoću! Hoću tenk! I napuni ga molim te nekim važnim taocima i daj da može da puca kolko oćeš! Može? - Može sine, evo (pada tenk sa neba, u njemu vezani Bil Gates, Monica Belucci i Koštunica). - Hvala ti Bože! HVALA! - Evo ti i dozvola, a ako te zaustave viči da ti dam šifru za zatvor. I nemoj da pucaš po civilima! - Neću Bože, samo da nanesem materijalnu štetu kapitalističkim institucijama koje su mi nanele bol. - Samo se ti izduvaj, gledam ja šta oni rade. Provozaj se i po regionu slobodno. Nemoj po crkvama, sinagogama i džamijama, i nemoj pijan za upravljač!
Trijumfalno pitanje koje se postavlja svima koji ti se smeju kada si uporno drugi ili treći i kada te neko uvek pobeđuje, a onda kada dođe trenutak da razvaljuješ i melješ sve pred sobom, tada samo uz izuzetno namršetenu facu postavljaš ovo pitanje, a niko nema odgovor, jer je svima jasno da su ti takvi kao oni i dali motiv da budeš šampion. Pitanje je nastalo zbog svih onih koji su se kurčili dok je Đovak pobeđivao i prozivali Rafu, Federera i Mareja da su konobari koji skupljaju tanjire za drugo mesto, a sada Đovak već počinje da dobija ozbiljnu kolekciju istih i do kraja godine, moći će sve goste na slavi da posluži u tim tanjirima. Naravno nije Đovak kriv. Mi smo govna.
Kraj meča na US Openu. Đovak i Marej prilaze mreži da se pozdrave.
Izraz označava nemogućnost daljeg izvođenja neke delatnosti. Obično biva izgovoren sa blagim (može i sa jako naglašenim) prizvukom trijumfa u glasu onoga ko ga izgovara, jer dokazuje da je bio u pravu.
Društvo nosi babin orman od orahovine na peti sprat. Neša uporno tvrdi da neće moći da prođu krivinu između četvrtog i petog sprata, ali ga ostali nadglasaju. Okilave se do četvrtog, sa više pauza za odmor. Onda stignu do te krivine, obrću ga, izgrebu, ogule, i konačno zaglave – ni makac dalje. Ako ga ispuste, polomiće ga, leđa mu leže na gelenderu. Stoje tako u mestu, ne mogu ni napred, ni nazad. Snaga na izmaku, noge se tresu, ruke popucale. Svako daje uputstva, deru se: 'Spusti bre, taj kraj' 'Idi levo' 'Vuci nazad' 'Gore, gore' 'Ne tako, idiote, vraćaj'. Onda zakratko nastupi tajac i začuje se Nešin glas: 'I, ŠTA SAD!?' 'More, marš i ti i to tvoje 'i šta sad'.
Jedan od načina da se žališ na zakasnele obroke, poučeni da nekadašnji čobani nisu smeli kući svojima na oči da izađu ako im fali i jedno jagnje, koje se slučajno zagubilo dok su ih čuvali po brdima. Svejedno radio kod privatnika kome su oči gladne i koji te ne jebe dva posto što tebi krče creva ili ako se kući, u polju uhvatiš nekog posla pa gore pomenuti kasni ili uopšte ne stiže jer ti je žena zauzeta Sulejmanom ili nekim drugim vidom zanimacije, u nadi da ta zanimacija nije komšija koji danas odmara u svom domu. Zaludan.
- Gazda, ovaj, na nogama smo od pet a sad je šest sati al posle podne ako me razumeš, nismo ni doručkovali, oće da popadamo ko snoplje, majku mu, do sad je ručao i ko je ovce pogubio u planini...
- Kad malo bolje razmislim za čuvanje ovaca i jeste! Svi komplet! Lebac ga jebo lepite šesnes kvadrata pločica letni dan do podne! Nema ništa od jela dok se posao ne završi, i onako je prošlo vreme doručka, bole vas kurac...