
Postoji mnogo onih koji jedva čekaju da zapale preko granice. Postoji mnogo onih koji će reći da nema goreg mesta za život od Srbije. Ali čak i najgori među takvima - u koje, ponekad, spadaju - moraju da priznaju da naša zemlja uopšte toliko loša
Zašto treba živeti u Srbiji ili zašto je super biti Srbin za mene je pitanje nad pitanjima. Recimo, ako bi postojao vremeplov i mogućnost navigacije ptica, sigurno je da bi mnogi od nas poželeli da ona roda koja nas je onomad donela na to i to mesto u Srbiji promeni kurs i sleti na neki dimnjak u Danskoj ili Švedskoj.
Ko bi još birao da se rodi kao Srbin, i to još u Srbiji? Ali treba to odbraniti jer - kako ćeš protiv krštenice. A meni je to često bilo čudno. Dobro se sećam da tamo negde devedesetih godina nisam razumeo pojedine tekstove Mome Kapora. Ne zato što su bili teški i nerazumljivi. Radilo se o nečemu drugom.
On je pisao o svojim nostalgičnim napadima u Njujorku. A nije imao samo u Velikoj jabuci te rafalne ispade nostalgije. Slična stanja i patriotska groznica drmale su ga i u Parizu, Londonu... Gde god da je bio događalo mu se isto. Išao bi on tako i najednom bi ga nešto spopalo, nisu to bili pundravci u dupetu, već ista ta bića u srcu i duši.
Pisao je kako bi u Njujorku kupio sir, onaj pijačni, ali to nije ličilo na onaj na Kaleniću. Pisao je da kad god bi naručio neko jelo u pariskom restoranu, to nije bilo to. Nije brate pasulj tamo daleko, kao ovaj naš.
Mislio sam, matori koji ti je kurac? Pa ko bi tražio sir da mu miriše ko sjenički tamo na Menhetnu? Pa to bi bilo ko da tražiš engleski pims u „Poslednjoj šansi" na Tašu. Koga briga da kao turista osetiš domovinu u instant pakovanju tamo negde daleko. Okej, priznajem napade nostalgije gastarbajterske populacije, ali patnju turiste za otadžbinom...
Ali, nije to bila suština zašto me je nervirao Kaporov tekst. Jednostavno, radilo se o tome da nisam mogao da razumem da neko tokom devedesetih godina iz Njujorka plače za Beogradom u kome su tada ljudi imali platu 10 dojč-maraka. Mislio sam da bih pevao od sreće da su mi ponudili da čistim pisoare na Menhetnu ili da skupljam pseći izmet po Central parku. Takav je bio moj patriotizam u toj deceniji.
Ali priznajem, krvario sam za Beogradom tokom boravka u JNA u Sloveniji. Kada sam prvi put došao na vanredno odsustvo, pustio sam radio Studio B i osetio blaženstvo. Shvatio sam lokalpatriotsku rečenicu po kojoj je znak da si ušao u Beograd to što si na radiju u kolima našao stanicu Studio B.
Bio sam spreman da ljubim beton na Slaviji, popušim Meštrovićevom Pobedniku, bio sam patriota, voleo sam svoj grad i svoju zemlju. A samo nekoliko meseci pre ovog napada patriotizma, patio sam da vojni rok služim u Sloveniji, a ne, nedajbože, u Skoplju.
Slovenija je bila kul, „Mladina", „Lajbah"... Sve je bazdilo na Evropu. Samo nakon par dana uhvatio me je napad nostalgije, i to ne samo što su nas drndali na obuci, već mi je falio kraj, ortaci, Beograd, Srbija. U restoranima i kafićima na Bledu gledao sam Janeze koji bulje u skijanje, a nigde fudbala, uzbuđenja... Nisam kapirao ništa od toga, a i zbog grupe „Lajbah" zaglavio sam kaznu i najgoru karaulu na kojoj sam gulio kao u kamenolomu.
To je bio moj prvi osećaj patriotizma u životu i osetio sam njegovu amplitudu kada sam: zbrzao Makedonskom ulicom i video taksiste koji cepaju šah na haubama svojih odrtavelih „mečki"; otišao na derbi Zvezda - Partizan i čuo onaj huk koji pliva nebom nad Topčiderom; a najviše jer mi se odvratna Slavija činila lepšom od londonskog Trafalgar skvera.
Bio sam tada Momo Kapor, ali ne u Njujorku u poteri za zlatiborskim kajmakom, već vojnik koji u Sloveniji sanja pivo ispred beogradskog dragstora. Tada sam shvatio da srpski patriotizam cveta dok si u prinudnom egzilu. Tada sam shvatio da biti srpski patriota znači patiti za mrvama koje su ti preko noći oduzete.
Pa i u devedesetim godinama, kada je Kapor krvario za Beogradom stružući đonove po pariskom Monparnasu, mogli ste i tada sebi reći da je kul biti Srbin. I to jer vas je u toj deceniji ova zemlja oslobodila svakakve odgovornosti i ambicije. Prosečan Srbin je tada imao alibi za svoje luzerstvo. Niko nije od tebe očekivao ništa. Ne možeš, druže, biti Arkan. Slab si za to. Nisi se ušemio pa dobio dozvolu da tvoj šleper prođe granicu dok hrče carina. Dakle, niko si i ništa, i to je baš super. Tvoj fakultet nikome ne treba.
A i koji će ti kada to ne traže na šleperu. Žena nema za šta da ti prigovara jer i onaj majmun što živi pored tebe srče isto sranje od plate i može porodici obezbediti... Ništa.
Čak i u tim godina, koje prezireš i nikada ne bi želeo da se vrate, mogao si skapirati zašto je dobro biti Srbin, a ne Amerikanac koji mora da se jebe sa kreditima, kamatama i svim ostalim sranjima. Tvoje je da gledaš Pink i Palmu i da kresneš komšinicu za boks zlatnog „marlbora".
A zašto je danas dobro biti Srbin kada treba da otplaćuješ iste te kredite kao slinavi Teksašanin u predgrađu Dalasa ili pegavi Englez u Birmingemu? Nemam pojma? Ali, ipak znam.
Moja rođaka živi već deceniju i nešto u Rimu i kaže da su oni odlepili kad je apeninsku čizmu stegla čizma globalne ekonomske krize. Oni se ne snalaze u sranju, a ona im priča o našoj plati iz devedesetih i rafovima tapaciranim paučinom. Što bi rekao Goran Bregović: „Lako je biti tolerantan sa dolarima, ali dajte Amerikancima malo dinare... Pucali bi jedni na druge crnci i Kinezi". Zato je tebi dobro u Srbiji, jer si utreniran da ovde nikada neće biti dobro, pa ti je svaki napad iznenadnog luksuza premija, i shvataš ga kao pauzu između dva siromaštva.
Biti Srbin je super jer se možeš identifikovati sa Novakom, Vidićem, Brakočevićkom... I boli te što nema plate, jer ti zbog njihovog uspeha oblačiš pocepane gaće i ulaziš u farmerke zakrpljene na dupetu i stižeš tačno na vreme ispred Skupštine da urlaš jer su oni na balkonu ti, a ti si oni. Zato se nigde tako euforično ne slave uspesi sportista jer se nigde na svetu toliko ne fotokopira tuđ u sopstveni život.
Super je biti Srbin jer si kao pacov ili bubašvaba otporan na sve nedaće i ceo krvotok ti je nabijen protivotrovom za sve one koji bi da te potamane.
Super je Srbija jer samo se u njoj može roditi Del Boj. Kaži?! Ono kad su komentatori i fensi publika na poslednjem SP u fudbalu pizdeli od vuvuzela ti si ih već posle dva dana mogao nabaviti na pijaci na Vidikovcu. Da je kul živeti u fejk garderobi prvi smo mi saznali, a sad gledaj na Zapadu. Ni oni se ne bune što je „barberi" pruge izvezao neki Kinez.
Super je živeti u Srbiji jer možeš imati snove da je svuda bolje nego što je to tebi. I London ti je lepši iz Beograda, a kada živiš u njemu on te pojede, a i kad dođeš na posao u 10 umesto u devet, nadrkani šef ti kaže: „Good afternoon". Iz Beograda ti je sve na Temzi idilično, ali život je dobar ili savršen samo tamo gde ne plaćaš infostan jer u svakom gradu u kome ti poštansko sanduče puca od računa - sve ti je odvratno.
Super je živeti u Srbiji... Verovatno i zbog toga što ću za dvadeset sati zaparati mermerni pod njujorškog aerodroma JFK. I tamo, među čelično-staklenom scenografijom Menhetna neću, kao Momo Kapor, sanjati zlatiborski kajmak...
I zbog toga nisam ništa manje Srbin ili se manje palim od njega što živim u Srbiji.
Delikatna situacija. Ženama se inače nikad ne zna, a odlazak u biskop je samo još jedan pokazatelj toga. Vjerovatno nećeš potrefiti na film koji njoj odgovara, ili je previše ozbiljan ili previše nasilan, previše seksa odaje tvoje namjere, sto nekih kuraca palaca. Taman kad se ponadaš da će romantična komedija biti po njenoj volji, jeb'o si ježa, udario si na neki fenomen od ženska kojoj se povraća od Meg Rajan. Ako i potrefiš na film koji joj se sviđa, opet postoji vjerovatnoća da će joj se neka stvar u tvom ponašanju ogaditi. One ne cijene heroje kao što je Džon Rambo, to je sigurno.
Najbolje ne voditi, al' štaš.
Kupio sam košpe, i zapucao ka kinu Prvi Maj, danima me žena tamo u mene moli da je vodim u kino jebem joj ždraku njenu...
-OPET KASNIŠ, A KOJI SI KRETEN IDEMO GLEDATI NAJGLEDANIJI FILM U ISTORIJI , I TI NE MOŽEŠ NA VRIJEME DOĆI!
-Ma nisam oko moje, ćaća se nadovezo k'o baba na cicvaru ne bi Bog 'oće i on ide gledati film, jedva sam ga svrzo.
-MA NE LAŽI ZNAM TE. GARANT SI SRAO, MORAM ČEKATI DRTINU DA SE IZASERE I ZAKASNIM, ČAK SI SE I LUKA NADERO, K'O DA ĆEŠ SAM GLEDATI FILM.
-'Aj bona, k'o da neko zna odakle se čuje luk u onom mraku, nego koji film idemo gledati, šta si ono rekla, ja sam Džekija Čena posljednjeg gledao, kad nije ni engleski progovorio, da vidiš, k'o majmunče bio...
-Montevideo, vidimo se!
-Đe?
-Šta?
-A?
-ŠTA KONJU, ŠTA ĐE?
-ĐE SE VIDIMO, BOGAJEBO?
-Tako se zove film konju „Montevideo vidimo se“!
-Aha pa odmah kaži, šta me jebeš po sata.
Došli smo pred kino...Taman kad smo došli na red na biletarnici, mala me povuče za ruku...
-Konjino nevaspitana, pusti gospođu stariju da kupi kartu, imaš li imalo kulture...
Dok mi je čitala bukvicu stigli smo i na red...
-DVIJE.
-NEMA.
-KAKO NEMA JEBEM TI LEPETNJAK!
-Sad žena uzela pretposljednju, ima još jedna a vas je dvoje.
-EV TI TVOJE KULTURE, PUSTILA SI NEDOJEBANU BABU DA IDE VLAŽITI, IDI SAD TI SA NJOM GLEDAJ, ŠTA ME TI GLEDAŠ BABUSKARO, ULAZI SAD UNUTRA JEB'O TE MIMA KARADŽIĆ PO SRED PIČKE!
-Ajde izvini,moja greška, aj vodim te na pivu, nemoj se nervirati, kupi karte za iduću projekciju, počinje za dva sata...
Popio sam nekolike pive da se smirim, zapravo za dva sata čekanja sam pino taman koliko treba da me boli kurac da li ću gledati Montevideo ili Moamera Zukorlića...
Sjeli smo, ladne stolice, neke komunističke, i bioskop koji više liči na atomsko sklonište su mi od bešike napravile košarkašku loptu, kad nisam podlegao, pet puta su mi ljudi jebali majku kad sam išao pišati.
Inače, dodijalo gledati, onako supjan, mrak i jeste, ruka na naslonjaču ženinog sjedišta, svašta prođe kroz glavu, navio sam se pa šapnuo maloj...
-Je l ti ladno, vidim da su ti bradavice k'o kleme od akumulatora, hoćeš da te baja zagrije, hehe?
-Jok, moša.
-Šta?
-Moša.
-Kakva sad moša jebo joj bog majku, šta je sad?
-Ma Moša kretenu, Moša i Tirke...
-Ma jebali te oni, i film te jeb'o, bolje bi mi bilo da sam ćaću poveo da gleda, čovjek je volio Tir
-PST
-keta, kaže pričao mu did da je bio ma
-PST
-Ma ko mi pšće više, da mu ne skačem golom guzicom za vrat!
-Sine, ja sam, rekao si da ćeš na prvu projekciju, pa ja ko velim da ti ne smetam... aj živ bio skoči kupi mi špica malo ja ću pripaziti snajku da ne bi ko zatrko se u ovom mraku...
- E SA SREĆOM...
Konkurs koji mogu proći samo oni studenti koji poseduju spravu za putovanje kroz vreme. A da bi saznali da li su prošli potrebna im je teleport mašina.
Ajde da se prijavim da budem instuktor za popis. Zaradiću neki džeparac za faks, a taman ću i steći neko praktično iskustvo. Imam prosek preko 9, položio sam statistiku sa 10, rad na računaru mi nije problem, govorim i engleski, nemački i francuski, takođe su i rekli da prednost na konkursu imaju studenti i nezaposleni, a ja sam i jedno i drugo, ma garant prolazim... Čekaj, (otvaram google.com), da vidim gde treba da se prijavim (kucam "popis 2011")... aha, tu sam. Klikćem na link "potrebni instruktori i popisivači..." i unosim potrebne podatke o sebi:
Ime i prezime: Pera Ždera
Adresa stanovanja: Ul. Pere Detlića 3,14
Opština: Diznilend
...
Najviša završena srednja škola:Gimnazija (pa imam gimnaziju, ali za mesec dana branim diplomsk, šta da napišem, gimnaziju ili fakultet (zovem ministarstvo i kažu da napišem gimnazija iako ću uskoro biti diplomirani ekonomista), ma napisaću gimnaziju, nema veze što će me svrstati sa nekim ko je položio jedan ispit na Megatrendu)
Zanimanje: Student (pa šta ću drugo, taman ću imati prednost kao student...)
Da li ste nekada radili neke poslove za zavod za statistiku: Ne (Pa kada i kako sam mogao kada sam tek napunio 23, imao sam 12 kada je bio prethodni popis, valjda će uzeti u obzir broj godina i činjenicu da sam student)
...
Čekaj, a gde su napomene, kako oni mogu znati ko sam ja i šta sam, da li sam student prve ili četvrte godine, da li imam prosek 9.5 ili 6.1, da li govorim strane jezike ili ne, da li znam šta je standardna devijacija, medijana, varijansa, ili nemam pojma sa statistikom, da li znam rad na računaru ili ne,... Ma ozbiljna država je ovo, uzeće oni sve to u obzir, znaju oni šta rade.
...
Dve nedelje kasnije. Izašli su rezultati konkursa.
Zovem ministarstvo:
-Izvinite, interesuju me rezultat popisa
-Zovite opštinu u kojoj ste se prijavili.
Zovem opštinu:
-Izvinite, interesuju me rezultat popisa
-Dođite lično u Ulicu Miki Mausa, tamo su istaknuti rezultati
-Ali ja nisam u Diznilendu trenutno
-Ne znamo mi ništa, rezultati su tamo
Šaljem mail opštini:
-Izvinite, interesuju me rezultat popisa, nisam u Diznilendu, pa ako biste mogli da mi kažete da li sam prošao. A da li vaš sajt od 100.000 eura ima mogućnost da se na njemu izbace rezultati, pošto postoje ljudi koji nisu u mogućnosti da dođu u opštinu? Znate li vi šta je internet?
-Ne znamo mi ništa. Dođite lično u Ulicu Miki Mausa, tamo su istaknuti rezultati
....
Zovem Nindža kornjače:
-Donatelo, možeš li da skokneš do Ulice Miki Mausa da vidiš da li sam prošao na konkursu za instruktore
-Naravno Pero, sve za tebe.
...5 minuta kasnije
-Ej Pero, nisi prošao, imaš 2 poena od 10
-Hvala Donatelo
Zovem opštinu:
_Izvinite, kakvi su vam bili kriterijumi za prijem instruktora za popis, ako ja kao student sa odličnim prosekom, znanjem stranih jezika, rada na računaru, statistike i sl. nisam mogao da prođem?
-Ne znamo mi ništa, rezultati su u Ulici Miki Mausa
...
Puštam TV:
-"Upravo su izašli rezultati konkursa za instruktore za popis stanovništva 2011. godine. Kriterijumi za prijem su bili" stepen obrazovanja, rukopis i iskustvo u radu u zavodu za statistiku..."
-Pa ma** vam je***, pa kako sam sa 23 godine mogao da imam iskustva u Zavodu za statistiku, i što me niko nije zvao za testiranje rukopisa?...
...
Zovem opštinu:
-Izvinite, zašto me niste zvali da proverite mj rukopis prilikom konkursa za instruktore za popis?
-Ne znamo mi ništa, rezultati su u Ulici Miki Mausa.
Srbija je pitoma zemlja, nema smrtonosnih životinja, opasnih predela, reka koje gutaju sve pred sobom, zemljotresa(dobro ima al' je raritet, da se ne naljute Kraljevčani) nema ni onih poplava ludačkih(opet isto samo, Jaša Tomić).
I gde onda da bace čoveka koji se tako dobro snalazi u divljini ako nam priroda i nije baš divlja. Nije priroda, ali zato ljudi...
Da, ironično ali najveća divljina je u najurbanijim oblastima, te ćemo našeg "Medved Roštilje" baciti u sred Beograda.
Lome se grane, čuje se cepanje platna zatim zvuk tela koje upada u kontejner, iz kontejnera izlazi ruka koja se hvata za obod, zatim druga na kojoj se nalazi sat(u tom trenutku protrčava mali ciga krade sat i nestaje) potom izvire glava našeg junaka:
-Ohh, evo me, u sred nigde, divlji Beograd, tačno je - pogleda na ruku, nema sata - ne znam koliko je sati ali po dimu ove prepune ćevapdžinice mogu zaključiti da je oko 5 ujutro i da se mladi primerci ove životinjske vrste zvane Studentus Tarzanus vraćaju ušikani iz kolektivnih okupljanja, treba biti vrlo oprezan, ne gledajte ih u oči, niti pokušavajte da uspostavite bilo kakav vid komunikacije sa njima, pokušaću neprimetno da izađem iz ove zamke...
(iskače iz kontejnera čuči i govori u kameru dok od iza prilazi lik sa pljeskom i pivom u rukama)
- Dakle, moram da smislim kako da zaobiđem.. AAA(pivo mu zaliva vrat) oh ne, beži Rodžere, primećeni smo. (kreću da trče, ali ih primećuju dva organa reda)
- Stop you monkeys! Stop I fuck your mother!
- Izvinite, oni tamo su nas napali morali smo da bežimo!
- Well stop in mothers pussy! (kamermanu) Is that yours? You donkey one!
- Gospodine, mi smo novinari, samo želimo da snimimo vaš način života.
- Živoje, put them foxes, this Romanian is familiar to me, i think he's on paydo.
- Nemojte, nemojte molim vas!
(hapse ih, odvode u stanicu, posle poziva britanske ambasade ponovo ih puštaju)
- Evo nas, ponovo u divljini, upozorili su nas da treba da izvadimo pasoše čim primetino čuvare rezervata. Oh vidi! (pokazuje prstom na četiri lika sa kajlama) Primerci skoro uginule vrste Dizel D2, možda možemo njih da iskoristimo da izžickamo za neku hranu.
(prilazi im)
- Ćao društvo, lep nakit, moram primetiti.
- What ya want stupid American, go in America I fuck your mother in pussy to I fuck you! You bombarded us now you want to live here and fuck our girls, turn into match and delete.
- Ne razumem šta govore, neko bombardovanje, sigurno nije nešto prijatno, idemo Rodžere. Baš sam mislio da će ovi mladi momci znati bar malo engleski.
(dolaze do Kalemegdana, snimaju prostranstvo)
-Vidite one šume i brda tamo? Plan nam je da pobegnemo iz ove betonske džungle tako što ćemo otići tamo i zapaliti signalne bakluje gde će nas dočekati helikopter. Pre toga moramo da nazovemo našu helikoptersku ekipu, problem je samo naći neku nerazbijenu govornicu i osobu zaduženu za prodaju kartica koja nam neće reći nešto ovako "Talk Serbian so whole world can understand you"... Zaista moramo pronaći šta to znači, ako se ikada bezbedno vratimo.
Baba neka: Hey, dont film that!
- Molim?
Baba: Dont film, you nato agressors! You are spies, arent you? I know the ones like you!
- Opet neka agresija... 'Ajmo, ne mogu više.
Odlaze, nailaze na neku dvojicu Engleza što se vraćaju sa Egzita, oni im pozajmljuju pare za nazad. Epizoda nikada nije objavljena jer im je u avionu ukradena kompletna oprema i snimljen materijal, u istom avionu bila je srpska delegacija koja je išla na neke tamo pregovore.
(Prethodni delovi: 1, 2, 3, 4)
Posle nekoliko dana pauze, nastavljam ovaj serijal, s planom da uspem poslednji deo da plasiram kako sam i obećao.
U prošlom delu, već sam opisao kako je Milan Obrenović posle 20 godina veoma značajne vladavine abdicirao, a potom i otišao Bogu na istinu.
Iako je pitanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta bilo završeno (privremeno), iako se ratovi neće voditi frtalj veka (što je, složićete se, za Srbiju prilično dug period), daleko od toga da je to bio dosadan period.
Negde sam pročitao citat koji se odnosi na Srbiju iz ovog vremena: "Da postoji svetsko prvenstvo u skoku iz blata, mi Srbi bismo bili šampioni". A kako je izgledao taj skok, sledi u nastavku.
Aleksandar Obrenović
Sigurno ste sreli lika koji je bio izuzetno vispren, ali izuzetno nezreo za svoje godine. E, takav je bio Aleksandar. Sa 27 godina (kada je tragično okončana njegova vladavina), on je već 10 godina bio kralj i prilično dobro je poznavao mehanizme vlasti. A kako i ne bi, kada je manje-više ceo život proveo na dvoru.
Ali sa druge strane...
Sva ta diplomatija, formiranja vlade, kurčevi-palčevi, sve je to za njega bilo poput nešto realističnije varijante DnD-ja (ovog puta, u kontekstu igre, pri čemu je on bio moderator). Ne dopada ti se što moraš da čekaš da se opunoletiš da bi seo na presto? Izvršiš puč i krunišeš se sa 17 godina. Ne sviđa ti se neki premijer? Makneš ga. Ne sviđa ti se ustav? Promeniš ga. Ne sviđa ti se što ti ćale i keva zakeraju za svaku glupost? Proteraš ih. Sve je to radio Aleksandar.
Ali, daleko od toga da je Srbija u njegovo vreme ekonomski ispaštala. Naprotiv. Svega jednu deceniju posle najrazvijenijih svetskih zemalja, Srbija je dobila električnu struju, razgranatu železničku, telegrafsku i telefonsku mrežu. Beogradom je počeo da saobraća prvi tramvaj, na konjsku vuču, doduše. Prva filmska projekcija u Srbiji je održana na Terazijama, i to nekoliko nedelja pre prve američke, u Njujorku.
I tako je sve išlo kao po loju do jednog trenutka. Kraljevske svadbe. Kaže legenda da Amerikanci svom sinu ispit zrelosti pomognu da položi tako što mu plate kurvu. Kada je došao u posetu u francuski grad Bijaric, gde je imala svoju vilu, Aleksandrova majka je dozvolila svojoj prvoj dvorskoj dami, Dragi Lunjevici-Mašin, inače raspuštenici, da... khm... njenog sina malo poduči nekim stvarima. Stvar je bila u tome što se Aleksandar u nju iskreno zaljubio (iako je razlika u godinama bila prema jednima 9, a prema drugima 12 godina u korist Drage, ali hej, kakve veze to ima!), a kada se vratila u Beograd, izabrao ju je za svoju ženu. Nije se opirala. A i što bi? Prvo, postala je srpska kraljica, drugo, imala je punu porodicu ljudi koji su pretendovali na visoke položaje. E, sad, postojao je jedan problem, o kome Draga nikada nije obavestila ni svog mužića, niti bilo koga iz njegovog okruženja. Naime, posle jedne povrede u ranoj mladosti, nije mogla da ostane u blagoslovenom stanju. Neki su slutili da postoji izvestan problem ("Ni prvom mužu nije rodila, pa neće ni kralju!", govorili su članovi vlade, koju je Aleksandar smenio upravo zbog protivljenja braku). Čak su i sami njegovi roditelji bili protiv braka (s obzirom da su se šurnaest godina međusobno svađali, najzad su se oko nečega i složili). Komedija se nastavila i kada je Draga lažirala sopstvenu trudnoću.
Kako kralj nije imao ni dece ni braće, stvorila se otvorena opasnost da se dinastija Obrenovića trajno prekine. Ipak, kap koja je prelila čašu, bila je činjenica da je kraljica predložila da njen mlađi brat bude prestolonaslednik. Neki oficiri su jednostavno rekli da im je dosta te zajebancije, napravili su plan, izabrali političare koji bi se pozabavili tranzicijom, odlučili da se dinastija Karađorđevića vrati na vlast i spremili se da "pobiju tiranina i njegovu metresu". Ali, kao u svakoj velikoj političkoj igri, postavlja se pitanje kako bi na to odreagovao spoljni faktor. Interesantno je da Aleksandar nije vodio ni jedan rat, za razliku od svog oca Milana koji je vodio i neke besmislene. Ipak, znatno su zahladili njegovi odnosi sa Austrijancima, a pokušaj da se približi Rusiji (koji je u jednom trenutku čak krunisan i kumstvom ruskog cara braku sa Dragom Mašin), završio se neuspehom (neki bi rekli, zbog nedostatka sina prestolonaslednika; a drugi, zato što je neka crnogorska princeza pravila spletke po Moskvi, jer je njen otac više nego otvoreno ciljao srpski tron). Vrhunac je bio, kada su se ruski i austrijski ambasador otvoreno dogovorili da "puste da bude šta bude". Tragične noći, 29. maja 1903. godine po starom kalendaru (otuda naziv Majski prevrat, po novom je to bilo 11. juna), isti oni oficiri kojima je hleb u ruke dao kralj Milan, upali su u dvor, i posle duge potrage, iza sobnog ogledala (ili iza proreza u zidu, zavisi koju verziju volite), pronašli kraljevski par i izmasakrirali ga. Slična sudbina je sačekala i kraljičinu braću i neke ministre. Nova vlada se postarala da vrati ustav koji je monarhu znatno ograničio ovlašćenja, odnosno uvodi parlamentarizam.
Napomena: Bulevar Kralja Aleksandra u Beogradu (eks-Bulevar Revolucije) se zove tako po Aleksandru Obrenoviću, ne po Aleksandru Karađorđeviću (koga Beograđani još nisu udostojili ulice) kako mnogi misle. Beograđani, ako ne verujete, njegov spomenik se nalazi blizu zgrade opštine Zvezdara.
Napomena 2: Neka nova istraživanja tvrde da su Englezi svojim potonjim prekidom diplomatskih odnosa sa Srbijom samo ispali kurve, jer je upravo njihova tajna služba i stajala iza Majskog prevrata. U to vreme, projektovan je Orijent ekspres, koji je trebalo da ide i kroz srpske pruge. Aleksandar je hteo da traži više cene za koncesije od onih koje su Englezi hteli da plate, pa ga je to koštalo glave.
Petar Karađorđević
Za Karađorđevog sina, Aleksandra, koji je vladao između prve vladavine Mihaila i druge vladavine Miloša, slovi da je bio takav mlakonja, da su se mnogi zapitali da on nije slučajno bio peder.... E, pa nije. Imao je decu. Njegov sin Petar je kao dete napustio Srbiju, u koju se vratio tek kada mu je delegacija Narodne skupštine donela povelju da je izabran za kralja. I to u nimalo zahvalnoj situaciji.
Ako ste mislili kojim slučajem da je onaj embargo 90ih bio prvo kolektivno diplomatsko-ekonomsko kažnjavanje Srbije, varate se. Šokirani srpskim tumačenjem demokratije (a naročito nonšalantnom tvrdnjom pojedinih ministara da je atentatom srpski narod legitimno izabrao svoju vlast), svi ambasadori (počev od engleskog) izuzev grčkog i turskog, napustili su Beograd i prekinuli ekonomsku saradnju. Srbija je imala tu sreću da je sada realna vlast prešla sa monarha na parlament i vladu. A predsednik vlade je postao verovatno najveći diplomata koga smo ikada imali: Nikola Pašić. Zahvaljujući Pašićevim pragmatičnim potezima, neke dve godine po dolasku Petra na presto, stvari su se izgladile i vratile u normalu- ambasadori su se vratili u Beograd, ekonomski odnosi su obnovljeni, zaverenici koji su pobili Obrenoviće su "kao" kažnjeni. Razvoj je nastavljen: Beograd je postao treći grad u Evropi koji je dobio električni tramvaj (na liniji veoma sličnoj današnjoj trojci). Kako su i kralj i Pašić bili veliki rusofili, odnosi sa ovim carstvom su procvetali. Međutim, odnosi su trajno počeli da se kvare sa jednom drugom zemljom.
Pošto ga je Milan očarao, Aleksandar razočarao, a Petar doveo u rezignirano stanje, austrijski car, Franc Jozef, rešio je da bude malo oštriji prema Srbiji. I tako je otpočeo tzv. "Carinski rat"- ukinut je svaki robni promet između dve zemlje. E, sad, ogromnom ironijom, ispostavilo se da je to imalo više štete po Austriju, nego po Srbiju. Svinje, koje su vekovima išle preko Save, sada su išle pod ruski, francuski i engleski nož, dok je nestalo srpske kobaje u bečkim mesarama. E, vidite ovako. Austrijska baba: to je nervozno stvorenje. Lično sam upoznao par primeraka. Kad austrijska baba koja ide u kupovinu neke robe, npr. mesa, to je još nervoznije stvorenje. A austrijska baba koja u svojim poznim godinama ide da kupuje meso, koga onda još i nema... To je stvorenje koje izaziva revoluciju! I tako: usled bapske revolucije, ali spoljno-politički sasvim tiho, Austrija je ukinula sankcije. No, Pašićevu vladu će Beč još jednom naljutiti, i to nedugo po okončanju ove nemile epizode. Znate, kad Čeda Jovanović u bujici trabunjanja kaže da je Srbija Kosovo izgubila 1999, a ne 2008. godine, negde ima pravo, jer otkad su umarširale NATO trupe, bilo je samo pitanje vremena kad će se Šiptari osiliti. E, slično je bilo i stotinak godina ranije. Naime, Berlinski kongres je dozvolio da austrijske trupe okupiraju Bosnu, ali da je zadrže pod sultanovom vlašću. Sada, kada je Osmansko carstvo dovedeno na ivicu potpune propasti, i kada je Srbijom i Crnom Gorom bilo odvojeno od Bosne, Austrija ju je anektirala (pripojila). Srbija i Crna Gora su odavno merkale da se ujedine sa Bosnom (i međusobno), i ponovo je sve mirisalo na rat. No, Francuska, Rusija i Velika Britanija su uspele da smire strasti i Srbija je morala da pristane na uvođenje zajedničkih administrativnih prelaza...pardon, da da izjavu kako nije suprotno njenim interesima to što je Bosna sada deo Austrije.
Pašić se sada okrenuo na drugu stranu. Dok je Evropa sa nevericom gledala kako je potonuo "Titanik"; Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka su skovale pakleni plan.
No o tome u nastavku.
U subotu, 27. novembra 2010. u Klubu studenata tehnike biće održana smotra sadržaja popularnog šaljivog sajta. Vukajlija je mesto gde se Internet zajednica okuplja kako bi na duhovit i originalan način definisala reči i izraze, sleng termine, našu svakodnevnicu i aktuelne događaje, po paroli - „Ovde možete da definišete sve ono što ste oduvek želeli, a nije imao ko da vas pita”.
Mondo · 25. Novembar 2010.