Lep način da pokažate nekoj osobi koliko dugo obraćate pažnju na nju i koliko vam se ona u stvari sviđa.
-Pa ne znam. Lepo je sve to što si ti rekao, ali, nekako, ne znam kako bih ja to tebi objasnila. Nisam trenutno za neko vezivanje, skoro sam završila jednu dužu vezu i ne bih sad odmah da se upuštam u nešto novo. Nadam se da me razumeš? -SVIĐAŠ MI SE JOŠ OD DOK JE HLEB BIO 15 DINARA! -Oplodi me pastuve!
Obrazloženje koje bolje da ne daš četvrtacima ili interventnoj kad te pitaju šta će ti zle koje su ti našli dok su u parku pretresali tebe i tvoje drugare ćomane. Nisu ilegalne, šta više potpuno su legalne, al' mojne da se lažemo, dedi bi samo konopac oko vrata motao da bi se dokopao stana na Vračaru.
- 'Ajde lične karte momci. :vade lične, ko ima: - A ti gde ti je? - Zaboravio sam. (Polomio sam je pre godinu i po i boli me tukidid da vadim novu). - Idemo pretres. - Hm, ključevi, 10 dinara... Rizle! Je li šta će ti to? Rizlu imaš, ličnu kartu nemaš. - Dedi da motam duvan. :dva šamara jednim potezom: - A je l' zato otcepano parče kartončića? Gde je DROGA? Govori! :šamar:
Ja sam Reks, irski seter. Živim u stanu na osmom spratu. Sa Gazdom. Juče je Gazda tačno u sedam i petnaest kao i svako jutro u proteklih deset godina otišao na posao. Za to vreme ja sam blejao po stanu i spavao. Gazda se kao i uvek u četiri vratio sa posla i kao i svakog tridesetog u mesecu doneo je svoju platu i jednu polovinu stavio u metalnu kutiju. Kaže da čeka Bolje vreme u kom će je potrošiti. Verovatno je u pravu, ipak Gazda bolje zna. Dok ne dođe takvo vreme on će svaki dan kao i juče sebi spremati hranu, a meni davati onu od prethodnog dana. Juče je nakon jela Gazda kenjao. I ja sam kenjao. Napolju. Tamo sam kao i svaki dan trčao po travi i njušio tragove. Gazda misli da je to glupo, ali ne zna da je to možda jedina stvar koja ostaje iza onih koji su otišli. Tu, uvek na istom mestu, srećem ekipu iz kraja koja konstantno visi na ćošku. Gancija bez oka, Smrdu što mu je brat podleteo pod tamčić. Tada me, u najboljem trenutku, Gazda odvuče kući. U stanu Gazda čita kupljene novine i pati zbog stvari koje ne može da promeni. Verovatno tako treba, to radi cela Gazdina vrsta. Onda ih kao i uvek baca i pali televizor na kom gleda priče o uzbudljivim životima drugih ljudi kojima zavidi. Postaje nesrećan. Juče ga je tačno u sedam kao i svake srede prekinula Vlasnica nadrkanog pekinezera Kokija iz susedne zgrade. Gazda je tada kao i obično pario Vlasnicu. Ona je vikala. Sve isto kao i kod nas samo sa malo manje duše. Vlasnica je posle toga otišla ćuteći. Bez reči. Gazda je i dalje bio nesrećan. Kaže da će još malo ovako, dok ne sretne onu stvarnu zbog koje pucaju kosti. Ima vremena. I sinoć je pre spavanja prelistao ponude za putovanja za ono mesto na kom najlepše žene piju najbolje vino. I tamo će otići kad dođe Bolje vreme. „Ne sad, ne sad Reks“, govori mi on. Legao je tačno u deset sa mislima o Boljem vremenu. Jutros u sedam i petnaest Gazda nije otišao na posao. Umro je noćas u snu. Šteta, bio je dobar čovek koji je čekao Dobro vreme. A ja ću po svoj prilici od sada malo više visiti na ćošku sa ekipom iz kraja.
Ovo takođe može biti shvaćeno kao porodična nesreća prouzrokvana lošim ponašanjem i delima sina koji tek treba da se dokaže kao čovek!
Otac: Jel se sad dolazi kući? Di su novci iz zapećka? Sin: Bio sam kod Mite na kartanju, a novaca nema sve sam spičko! Otac: Svu ušteđevinu si prokocko? Sin: I konje, golubarnik, štale, jarce sve ... Otac: E sad si mi ga meto za života!
Bogotac je njegov sin. On jebe mame. Za njega ne postoji nemoguće. Sve je video i čuo. I ono što se još nije desilo. On zna šta predstavlja baba u dnu autobusa porodice Krstić. Pored njega si običan nemač pojma.
Ribe puštaju suzu niz butinu kada ga namirišu. Pogledom skida brus i otvara teglu sa kiselim krastavcima. S njim u ekipi na fudbalu se osećaš kao slepi vrabac bez noge. Upoznat je sa Da Vinčijevim kodom. Takođe zna svrhu postojanja judeomasonskih svedoka uličnih prodavaca. Bolje od profesora je upućen u pitanja koja će doći na ispitu. Simpatične dame iza šaltera studentske službe ne mogu sa njim da izađu na kraj. Sveznajuće biće čije je cilj da ti se u svakoj mogućoj situaciji popiša na sneška, kog je prethodno išutirao.
Ima potrebe da brojim, i prebrojaću, čim ti vidim leđa. Ali, moram da kažem ovo, da bih pokazao kako sam ja veliki čovek koji veruje ljudima (jer, verovati je ljudski), i kako znam da niko neće da me prevari i kako meni pare ne znače, već sama činjenica da smo odradili taj neki posao dobro.
Čim zađem za ugao, čim ti odem iz kuće ili ti iz moje, propustiću svaku novčanicu kroz ruke, osetiti joj nabore, proveriti debljinu i hrapavost. I tek ću tada biti siguran. Jer ti ne verujem ni trunke, čovece, pa zar ne znaš? Znaš, jer ti meni verujes isto toliko.
I ne mrzim nas zbog toga, zaslužili smo i jedan i drugi. Mrzim nas zbog licemerja, zbog sitničavosti. Zbog predstave... Rugamo se sami sebi, zajedno, svako sebi. Ne verujemo u reč, ne verujemo na reč, ali nećemo da pokažemo jedan drugome lice iza poderane maske iz koje nam već odavno strči lupeška nosina. Kad smo već svi isti, šta da se lažemo, koji moj?
Osmišljeni da bi čoveku uništili život. Zbog njih gubiš posao. Zbog njih gubiš prijatelje. Zbog njih gubiš porodicu. Zbog njih gubiš voljene osobe. Zbog njih gubiš glavu.
Nemamo leba da jedemo, ali zato imamo principe. A oni koče napredak. Koče evoluciju. Principi se suprotstvaljaju opstanku najjačih. Principi se drže retardiranih ideja i ideologija i guše sreću. Ni jedan čovek koji se tvrdoglavo drži svojih principa nije srećan čovek. Gde počinju principi, tu se završava život. Na principima bujaju tuga, čemer i jad. Principi odvode u krajnost u kojem vlada mrak.
Kinezi su videli simboliku i životnu filozofiju u stabljici bambusa. Savitljiv, mudro dozvoljava vetru da ga povije čak do zemlje. Ali nikada se ne lomi. Zato će kinezi uskoro vladati svetom, a mi ćemo da pušimo kurac.
Školsko. Kratko i jasno, bez odugovlačenja. U stvari, ono jeste dvorište, ali je i mnogo više od toga, pa je dodavanje ove reči suvišno. Ušuškano, u centru grada, a kao da je izolovano od njega. I ljudi u njemu su takvi. Jednostavno drugačiji, izolovani od današnjeg nakaradnog sveta. Neko je skoro u šali rekao da ispod njega prolaze čudne podzemne vode, pa je zbog toga sve tako posebno. Nisam od rođenja bio u tom kraju, sudbina me je tamo dovela, preselio sam se. Iako sam išao u drugu školu, Školsko je za mene uvek bilo samo jedno.
Pored njega u hladovini ušuškana prodavnica, koja je deci na odmoru, omiljena destinacija. Pošto je drže stariji gospodin i gospođa, dosta klinaca tu vežba svoje prve krađe, drpe po neku žvaku, čokoladicu ili sličice, ništa strašno. Prodavnica je i omiljena destinacija starijih ljudi, filozofa, i onima kojima je alkohol ostao, kao jedina uteha. Blizu prodavnice Stevina hamburgerija, takođe prepuna za vreme velikih odmora, jedno toplo mesto, gde bez ustezanja možete staviti sve dodatke u pljeskavicu. Inače Steva dobro igra i fudbal.
Ulazim u školsko, Šaban uči decu da igraju fudbal. Dečko od nekih tridesetak godina, kojem je fudbalska karijera propala, ali je ostalo veliko srce. Ispred prodavnice Mujta, njegov vršnjak, priča o svom životu i planovima za budućnost. Šeino se vraća sa posla i kaže da će im se pridružiti. Bala i Toro idu da napumpaju loptu za basket, dok Nikola siđe iz solitera. Era, čovek koji je nekada bio legenda KK Napredka šutira njegov dobro poznati horog. Povreda mu je prekinula karijeru, pre njegovog puta za Beograd. Stariji kažu da bi igrao u reprezentaciji sigurno. Danas je kondukter. Mile, njegov vršnjak, ga čeka da se izigra, pa da igraju karte na tribini. Piroman opet crta neki grafit, ali dečko je neverovatno energičan, tako da time sve pravda. Postoji tu i jedan stariji čovek koji ima problem sa krstima, pa ih sunča na tribini. Uvek ide sa šorcem na pola dupeta, i flašom vode koja mu služi za rashlađivanje. Deci je posebno interesantan. U Školskom imam nadimak, po kome me samo tamo zovu! Kada u gradu čujem: Če! ,znam da je neko iz Školskog. Nadimak je nastao sasvim slučajno. Kao klincu svideo mi se lik Če Gevare i kupim majicu, a nisam znao skoro ništa o njemu. Mnogo sam voleo tu majicu, mnogo sam je nosio. Šaban jednog dana provalio: Če! I to je ostalo! Morao sam posle da naučim nešto o tom čoveku! I brat mi je sada mali Če! Tradicija se nastavlja.
U Školskom postoje tereni za fudbal, basket i odbojku. Fudbal se igra po sistemu pobednik ostaje, kao i basket, samo što ekipa koja izgubi ide po vodu. Neko lokalno pravilo. Odbojku smo igrali kada nam dosade basket i fudbal, ali sada se na tom terenu igra tenis. Između stubova se zategne neki kanap i onda deca prebacuju lopticu. Nekad ni stariji ne mogu da odole. Igrala se i Viktorija, 10-9. Pamtim jedne trtke, kada nisam mogao da sedim dva dana. Ali nisam bio jedini. Od svih sportova imamo jedan za koji slobodno možemo da kažemo da je naš. Frizbi na golove. Igra se 5 na 5. Dve ekipe, tri koraka, baciš frizbi, cilj je da daš gol. Koliko ih je samo popucalo. Vrhunska zabava, pogotovo u tri noću, jer postoje reflektori. Sećam se kada mi je Bilijev brat, probušio lotpu za basket, bio sam neutešan danima, sve dok Bili jedan dan nije pozvonio na vrata i doneo mi novu loptu. Takvi su ljudi tamo.
Imamo i dva hendikepirana drugara. Imaju Daunov sindrom, ali su miljenici školskog. Posebno Ujka, on je duže tu. Prati sport, uvek zna kad igraju Napredak, Zvezda, Partizan, Reprezentacije u svim sportovima. Uvek nas obraduje medaljama koje donosi sa raznih takmičenja. Tu je i Ajo, nadimak dobio po svom glavnom uzviku. On je kasnije došao, pa još uvek ne može da nam uđe u srce kao Ujka. Dok prvog zanima sport, ovaj drugi juri ženske. Trči po parku za njima, gleda, ispituje. Ali hoće i da posluša. Ide do prodavnice kada ga neko iz školskog pošalje po pivo, i sebi obavezno uzme tokić! Nekad je pio tokić na slamčicu, sad se malo izbezobrazio pa pije koktu. Ali dobri su to momci. Odlični!
Da li ste čuli za neko slično mesto na svetu, znači školsko dvorište, u kojem se organizuje kampovanje? Razapet šator na tri dana, roštiljanje, ludnica. Niste naravno. Eto i toga je bilo, dok direktorka škole nije popizdela. Kamperima su članovi porodica donosili sendviče, bilo je to jedno fenomenalno iskustvo. Takođe i gledanje utakmica ispred zgrade je jedna posebna stvar. Nas dvadesetak, roštilj i pivo, spuštanje kabla od antene sa Šeinove terase, razjebavanje tog kabla od strane svake babe koja prođe. Taman nađemo prvi, drugo poluvreme bude na drugom. Ludilo. Donosili smo i pojačalo i pravili žurku, ali uvek je u soliteru postojala baba kojoj je sve to smetalo, pa su nam plavci zaplenili zvučnik i oterali nas kućama. Ali smo se po njihovom odlasku vratili. U školskom je moguće da zajedno sede metalac i grandovac a da pored njih skejter izvodi trikove. Nema mržnje. Osim možda one, koju smo osećali prema stanovnicima Bivolja, Simitarima. Sa tim se rađaš, niko ne zna zašto ih mrziš, ali ih mrziš! Jedino oni nisu bili popularni u Školskom. A dolazili su ljudi sa strane, bilo je tu lepih devojaka, kojima se ovo mesto jako svidelo, pa su se ponovo vraćale. Razgovori o komšinicama su isto bili fenomenalni. "Vidi onu malu, što je porasla, dobra je!" uključuje se stariji glas: "Kako da ne bude dobra, znaš ti kakava joj je keva bila bomba, i danas je!"
Ako želite da radite sve ove stvari koje sam opisao, samo kažete jednu magičnu rečenicu: "Idem u Školsko!"