Kada unajmiš dva privatna detektiva da prate jedan drugog.
VesHko
Biti spreman na kompromise.
-Kevo , uzeću ovaj crveni brijač, pošto se moj uzjebao.
-Nemoj sine, njime brijem pičku.
-Ok, uzeću ovaj plavi kojim ćale brije karu.
Kad pojedeš pokvarenu kaprićozu u nekoj "pekari na uglu",
i sručiš joj kašu u dekolte. Nije baš da si to planirao, a?
Prvorigašu, care, ima da vonja na origano nedelju dana,
džabe sad okrećeš sanitarnu, sledeći put pazi gde jedeš.
Izuzetno topla dobrodošlica pokojniku.
Kad pedofil izbegava trinaestogodišnjake.
"Profesionalci" koji se definitivno klade na utakmice, inače ne znam kako da protumačim onoliko uzbuđenje pri prenosu istih.
(utakmica poljske lige, Ruch Chorzow - Zaglebie)
Komentator: "IIIIIIIIi, Ruch napada, Bozena do Bronizslawa, Bronizslav prodire po levom boku, centrira iiiiiiiiiiiii.... Franciszeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeek!!! Goooooooooooooooooooooooooooooooooooooollllll!!! Gooooooool! Kakvo majtorstvooooooo!
(pauza dok se grli i ljubi dok mu osoblje studija čestita na dobitku)
Kakva utakmicaaaaa!"
Noćna mora svakog šefa, direktora ili takvog nekog glavnog kurca ekspoziture iz unutrašnosti.
Pošto je, jelte, većina sedišta firmi u BG-u, telefonski poziv ka srži kompanije uliva strah u kosti na samo pominjanje te pojave, jer misle da su preko puta žice bića sa tri ruke i četiri noge koji preko fona mogu da te zalepe šakom u glavu. Ova pojava se sa šefova prenosi i na ostale zaposlene koji prekidaju vezu kad ih zove tetka iz glavnog grada.
- Rajko, imamo problem oko sume novca.
- Ne zovi me Rajko nego gospodine direktore, jebem te blesava. Šta je bilo?
- Nešto nije dobro, i minusu smo 465 dinara. Ne možemo naći grešku. Mislim da trebate pozvati Beograd.
- Auff :otkopčava gornje dugme košulje i znoji se po čelu:
...
- Alo, alo, jel to Beograd?
- Jok, ja sam Mara, ovde kuvam kafu, ali sekretarica ode negde pa kaže da se javljam dok se ne vrati.
- Dobro, zovete se Mara, ali iz Beograda?
- Ne, ne, ćaća mi je došao sa Kosova, a mater iz Like, ko zna gde su se spanđali, valjda preko nekih zajedničkih prijatelja.
- Ne pitam vas to, nego da li ste sad u Beogradu u glavnoj ekspozituri naše banke?
- Ma jesam, ali putujem svaki dan. Nekad autobusom, a nekad me i muž vozi, skupo gorivo vražiju im mater američku, šta smo im mi krivi. Jedva čekam da se Šešelj vrati, biće revolucija!
- O jebem ti mater i tebi i mužu i ćaći i Beogradu, jebene budale narkomanske. Mrš u kurac, jebite se manekeni!
Programerska verzija svima poznatog: Hoćeš da ti nacrtam?
Programer: Uradi taj zadatak što sam ti dao.
Klinac: Ali ovde piše da treba šematski da predstavim algoritam logaritamskih funkcija prvih n prirodnih brojeva...
Programer: Pa? Je l' treba da ti ispišem u binarnom kodu?! Vidi ti njega, lezi lebu da te jedem!
Dan kad ti ustajali smrad iz tvoje, danima pune sudopere, zagolica sluzokožu nosa, nakon čega, uz blagu vrtoglavicu i zamućen vid, shvatiš da je krajnje vreme za pranje sudova.
Za takvu svadbu se kaže – bio si, a k’o da nisi. Posle 7-8 godina zabavljanja konačno su odlučili da se venčaju. Ali ne na staromodan, primitivan i aut način kako to velika većina džibera i seljaka radi. Oni su urbani, gradski likovi, kul, in. I gnušaju se od onih „seljačkih svadbi“ sa puno gostiju, masnom hranom, domaćom rakijom, veselom muzikom i veselim društvom. Nema sanse da oni prave takvu svadbu. Oni su posebni, razlikuju se od mase. Njihova svadba mora da bude nesto posebno. Mlada nije na ceremoniji uzela mladoženjino prezime, nije ga čak ni dodala, jer je emancipovana. A sada svadbeno veselje. Prvo, taj seljački izraz „svadba“.. to nije kul.. Bolje da se zove „wedding party“ i da se hepeninguje na nekom fensi mestu, pored nekog bazena. Drugo – društvo malo ali odabrano, ne vise od 20 ljudi, jer sve preko toga nije gradski fazon. Rodbina nikako nije na spisku zvanica, to su sve seljaci. Eventulano roditelji ako bas moraju i rodjeni brat i to je to. Nema sedenja, to je glupo, na svadbi treba da se đuska, a ne da se sedi i da se jede. Švedski sto i ćao! Muziku će puštati DJ, jer su bendovi prevazidjeni. Eventualno može da nastupi neki gudački kvartet. Muzika isključivo strana, a od domaće može samo ona makrobiotička – Aleksandra Kovač, eventualno Ana Stanić ili Aleksandra Radović. Hrana. Nikako ona prosta i masna hrana, nego to mora da bude originalno – bademi, lešnici, masline, pečurke, salatice razne. Zaboga, niko nije došao na venčanje da se prejeda, to treba da bude više ukras nego posluženje. U suprotnom ispadaš šaban u svom snobovskom društvu. Za piće se nikako ne služi rakija i ostala ružna i zla pića sa ovog podneblja. U obzir dolaze isključivo šampanjac i čileansko vino, a za aperitiv kokteli. Garderoba. Nikako bela venčanica, to je toliko staromodno.. Mlada će verovatno biti u nekoj skupocenoj žutoj ili bež haljini, a mladoženja u sakou, pantalonama i belim patikama. Ukupno trajanje veselja ograničiti na max dva sata, jer posle toga se ide u diskoteku. Veselje da poludiš. Inače, hit u svetu.
Oni kojima je u celom toku studija najvažniji wireless.
To su ona lica koja možete videti u kasnim večernjim satima kako sede(ili čak čuče) po stepeništima, haustorima ili trotoarima kako drže laptop u krilu i surfuju po internetu. Oni odlaze na najrazličitija mesta samo da bi pronašli lokacije gde struji ova im mila energija.
Wireless Cimer 1: (ulazi u stan držeći laptop ispod miške)
Wireless Cimer 2: Jel si ga uhvatio?
Wireless Cimer 1: Ma jesam nego mi se ispraznila baterija!
Wireless Cimer 2: A gde si bio, ispred kafića?
Wireless Cimer 1: Jok, izgleda nisu platili. Ima neki TP-link na autobuskoj.
Wireless Cimer 2: E, znaš gde još ima, u dvoristu one zgrade, iza pekare.