pa dobro = uopšte nije dobro pa neka = nismo završili, nipošto pa slatka je = ružna je kao smrt pa simpatičan je = potpuni idiot pa hajde = uradiću to, ali preko kurca pa znam = nemam pojma pa ne znam = znam vrlo dobro pa jesam = nisam pa nisam = jesam
+ Mama gde mi je ona bela majica ? - Mama: (u poslu preko glave, jednom rukom zapržava pasulj, u drugoj ruci drži telefon) u gornjoj levoj pregradi u ormaru, pored peškira...
Faza Prva - Ja sam rođen u cveću livada. Pokraj reke Gruže, ili neke okolokućne kanalizacije. Jer porodilšte je popio lokalni biznismen. Uzgajan kao šef, budući direktor obližnjeg državnog preduzeća sa fantastičnim rezultatima. Pare kaplju, a niko ništa ne radi. Vrlo uspešan srpski privredni model. Ambiciozni otac poljoprivrednik sa šakama veličine srednjih vrata autobusa i brižna majka, bujne sise, odgajili su dete, koje je jurilo za šarenim seoskim suknjicama i rumenim obrazima. Sad je vreme da ga upute da prepiša pripreme za direktora u velikome gradu.
Faza Druga - S namerom dođoh u veliki grad. Posle ispraćaja kao da je drug Tito bio u Africi, o kom će selo pričati dok ne padne sledeći grad, mladi heroj stiže u asfaltnu kolotečinu, obraslu u zavist, pokvarenost i poroke. Naravno, čuo je on za žurke, izlaske, lumpovanja do jutra i slične stvari koje se ne mogu naći u skriptarnici.
Faza Treća - Naviko sam ja na noćni život. Predavanja smaraju, profesori su latentni fegeti, a kolege sektalika bobanorajovići. Tu i tamo, knjiga i i student se susretnu u prolazu. Pogledaju se, i svako nastavi svojim putem. Nema više rumenih obraza i nevinih osmeha u kukuruzu. Ovde je sve drugačije. Diskoteke, klubovi, kafane. Od danas do sutra, od sutra do jutra, od jutra do ko zna kad. Cimer i prijatelj iz istog malog mesta se više druže sa papirima. I to ne onim u koje se mota čudotvorna trava Caneta Ćomana. Pred mladim biznismenom je raskrsnica. Da li nastaviti pravo, skrenuti na svetlucavi put sa kog se čuje muzika ili upisati Fifasegamegadunum. Dobra pesma se čuje sa sporednog puta.
Faza četvrta - Ostao sam sam. Cimer i prijatelj su napustili paorskog sina. Otkrili su čari gej parade. Otac i majka više ne mogu da jedu vunu i gumu da bi prehranili svog jedinca, ponos sela, još malo pa direktora firme u stečaju. Jedinu utehu je pronašao u turskim serijama i grand šou. Nije ga izdao Cane, mada, i on je malo nervozan zbog kašnjenja isplate. Priča sa posterima Mitra Mirića i Bore Drljače u ekstazi, i Vere Matović u erotskom izdanju, jedini su razgovori u životu, sada već propalog studenta.
Faza peta - Dotako sam dno života. Para više nema. Nema ni stana. Otac mu je rekao da se ne vraća ili će proći kao komšija Milan. Priča se da se komšija ubio vilom u trbuh dok se udarao sekirom u leđa i potkolenice. Prijatelja više nema. Ni Romulanci ga neće za skupljanje sekundardnih sirovina. Jedina rečenica koju sada izgovara je, Živa ti deca, daj neki dinar!
Čest epitet koji se dodeljuje otrcanim lokalnim bendovima, koji besplatno nastupaju u lokalnim kafićima. Uglavnom nastupaju u istom sastavu, pevačica Cana, inače prva komšinica klavijaturiste Mikija. Tu su još i Boki, redovni bubnjar i gitarista Rade. Umeju da zadovolje goste, ali tek kad utrnu od alkohola. Pevačica obično peva jedno, a momci sviraju drugo. Najavljuju pesme pomoću floskule: "specijalno za (ime)."
Naš sjajan pesnik, koji bi ustao iz groba i izvršio samoubistvo (po Jesenjinovom receptu) kada bi znao kako se njegova poezija besomučno eksploatiše po internetu, zarad lične promocije i stvaranja imidža pametne/mudre/načitane/umetnički nastrojene individue, od strane osoba koje to nisu.
Newaljala Dewojchica: Ako ljubaw postoji, chemu je dokaziwati? srce srce iks de sto pedeset šest ljudi voli ovo
-Mogli bismo jednom i Miru da pozovemo sa nama na kafu. Meni ona baš deluje fino.
-Miru? Sa njom više nigde ne idem. Prošle nedelje smo izašle na piće, sve joj je smetalo. Te mesto je u lošem kraju, naš sto je zabačen, muškarci koji dolaze su prostaci koji se nalivaju pivom, šolje za kafu su debele, ne može lepo da pije. K'o da je ispala iz princezine pičke, ništa joj ne valja!