Fraza, u koju treba verovati koliko i u deda mraza.
"Marija Ivanović" je ustala jutros. Sela je u svoj automobil koji su izmislili i napravili muškarci iz metala koji su izlili muškarci od rude koju su iskopali muškarci. Nalila je benzin iz nafte koju su dobili i preradili muškarci i odvezla se putem koji su asfaltirali muškarci. Ušla je u zgradu koju su sagradili muškarci od betona koji su zalili muškarci i cigli koju su sazidali muškarci i greje kotlom koji su napravili muškarci pomoću goriva koje su opet preradili muškarci, popela se liftom koji su montirali muškarci. Upalila je svetlo koje su instalirali muškarci, prelila je vrelom vodom, podgrejanom na gasu koji su dobili muškarci, kafu koju su prevezli avionom muškarci sa plantaže koju obrađuju muškarci. Sela je za kompjuter koji su izmislili muškarci, otvorila je program koji su napisali muškarci, ušla na na internet koji su stvorili muškarci i slovima azbuke koju su napisali muškarci ispisala: "Ja sam nezavisna žena, šta ce meni ti alkoholičari"?
Teške traume iz djetinjstva znaju od čovjeka da stvore psiha. Kockice u njegovoj glavi se pogrešno slože i umjesto prelijepe kule sa Lego kutije, ispadne neki falusni oblik zbog kojeg dobiješ batine od keve. Majku mu, čak je i Stalone počeo da pravi pizdiarije po brdima Vašingtona, zbog trauma iz rata, tako stvorivši Ramba, pa kako onda da mlađan momčić ne ostane oštećen kad ga stric svakog vikenda trpa ispod polja kukuruza. Elem, psiho djeluje normalno na prvi pogled, vješto skriva svoju sjebanost i pokušava da se uklopi u masu crtajući Džokerov osmjeh na svom licu. Osmjeh ispod kojeg se krije um mračan poput analnog ambisa Tori Lejn. U njegovoj glavi čuči Baloteli i samo je pitanje vremena kad će da spali svoju kuću ili da gađa prolaznike izmetom. Ali, tako stižemo i do flešbekova. Flešbekovi su tu da razotkriju psihopatu. Maleni podsticaj iz okoline budi duboko zakopana sjećanja koja ga tjeraju da se otvori, da se nesvesno izlaje i da za sva vremena zacementira ulogu psihopate u društvu, nakon čega će ili ubiti sebe, ili pobiti sve ostale, Holms stajl.
Pismeni zadatak, iz Srpskog jezika (13. V 2001.) Duh proleća u meni Proleće je lijepo, cvijeće sveta, laste se vraćaju, vrapci cvrkuću. Ja volim proleće, volim miris procvetalih lipa, uvjek me podsjeti na vrijeme kad sam bio mali. Uvjek sam se igrao pored potoka sa bratom, i tu je bila jedna lipa. Lijepa je bila lipa. Igrali smo se rata, on bi mene pucao, ja padnem, ja njega pucam on padne. Jednom, više nije ustao. Možda jer sam pucao tatinim pištoljem, a ne mojim. Mama je vrištala a tata je psovao, ali ja sam pobjedio. Više se ne igramo rata, kažu da brat leži ispod te lijepe lipe pored potoka i da niko ne smije da zna za to. Uglavnom, dane provodim ležeći u podrumu, zavezan lancima i jedem supu. Puste me u jedino kad idem u školu. Ne volim supu. Hoću da se igram rata.
Stvar koja na prvi pogled izgleda ofucano i staro, i skoro bez bilo kakve namene osim za potapanje kupusa. Ali tako samo izgleda onima koji su slepi kod očiju i nemaštovitim likovima. Prava domaćica zna na mnogo načina da iskoristi hleb od juče.
