Opomena onome čije psihofizičke sposobnosti cenimo daleko manje nego svoje.
-Evo ti lopta, upropastiću te k'o djus-vodka maloletnicu, nećeš pet koševa dati! -Kako misliš?! -Lepo, kući ćeš ići pocepane majce, poljuljanog ponosa i otežanog disanja sa potrebom da se poveriš mami! Igraj!
To je ključ! Bez obzira da li je u pitanju riđokosa prsata pekarka kojoj uvek pipkaš kažiprste dok ti vraća kusur ili ljubazna gđa Milf iz stana ispod: pravilo je univerzalno. Čak i ona bakica preko puta. I ona bi neki đavo da se oseća posebno, iako je namirisala čamovinu. Tu činjenicu su utvrdili najveći ljubavni teoretičari, tzv. Lav-koučevi, overila Opra, a u praksi pokazali ričardi giri, znači istina 100%. Dakle, nemoj da dopustiš da ona bude samo jedna od sto, srce ti da, ti daš joj bol. Ne! Svako živo biće je individua za sebe i svaka ženka zaslužuje poseban tretman, koji će je izdvojiti iz roja bezličnih jedinki i postaviti je na pijedestal koji zaslužuje. Priredi joj stoga nešto što će je iznenaditi, izdvojiti i učiniti pionirkom, jedinstvenom, unikatnom. Posebnom.
:Par sveća ovlaš osvetljava štirkani stolnjak. Dirljivi zvuci Sergeja Ćetkovića miluju čekić, nakovanj i uzengiju: - Ovo je baš neko lepo vino, zar ne? Hvata baš, hihihi... - Aha, Sovinjon, pravi francuski. - Hihihi, to je tako romantično. Ali što hvataaa. - Želeo bih da se osećaš posebno... - Ooooh... Zaista, awwww. - Da, ovo nijednoj nisam radio, a mnogima sam kose pleo. - M? Šta ti je to? - Deder, namaži se i stavi ovaj šlem na glavu, bićeš spavana u dupe krotko.
Bolna spoznaja mladog đuvegije, ogrezlog u bračnim vodama. Bilo da svoju lepšu polovinu tretira kao ikonu ili koristi radikalnije metode. Sve se svodi na strategiju, odakle da zađe da prođe bez zapinjanja.
- Ženo, ja ovo neću da nosim na posao. - Šta lupaš bre, dva sata sam obilazila tržni centar da nađem savršenu košulju i ti mi sad izvodiš besne gliste? - Ali, svi će da mi se smeju... - Tako znači, ja nemam ukusa? To je to, danas nema ručka!
- Kako ne znaš da uključiš? Pa hiljadu puta sam ti pokazao, stvarno si fenomen. - Jesi li ti to meni rekao da sam glupa? Što ne oženi neku pametnu da ti pere, pegla, puši...
Čalabrckanje je radnja veoma slična konzumiranju hrane u kasnim večernjim satima kada se vratimo iz grada sa pijanke ili između dva obroka (najčešće između ručka i večere). Da, jeste tačan naziv užina, ali užina obuhvata malu količinu hrane, kao što bi i čabrckanje trebalo, ali ne lezi vraže - ko će misliti o tome.
Vratiš se iz grada, pijan kao zmaj, ne vidiš gde biješ, otaljavaš se i teturaš do kuhinje, otvaraš naglo vrata istog i bleneš kao neko ko pičke nije video 3 godine, a jebe mu se baš mnogo. Brzo prelaziš očima uzduž i popreke, hvataš desetak artikala (salamice, šunkice, kečap, majonez, sir, kiseli krastavci), uzimaš hleb, sve to stavljaš na sto i krećeš sa misijom. Samo malo, da ubiješ kiselinu. Da podmažeš sve, vadiš poslednju flajku piva od pola litre.
Ne znaš kako, ali vidiš da na stolu ima sve manje hrane, mora da si bio baš gladan. Vidi, nema piva. Opušteno. Taman si popunio prazninu duše svoje i sada srećan možeš na počinak. Ujutru će keva da počisti taj ćumez koje si iza sebe ostavio, ako prethodno ne doživi srčku. Dok padaš na krevet, moliš se da kiseli krastavčići ne odluče da skakuću slobodnim stilom. Ne sluša ti se ćaletova arija rano izjutra. Ponovo.
Spremamo mehanizaciju za treću berbu kukuruza sami - ćale, burazer i ja. Kao orkestar bez dirigenta. Prošle nedelje je bilo 3 godine kako je otišao. Dopizdeo mu, kanda, vek proveden u štali, na traktoru, na njivi, bez vikenda, bez praznika... Tog dana je spremio sve za berbu, vukao đubre od rane zore, uveče se kao gospodin zavalio u svoju fotelju da gleda Slagalicu i otišao bez reči. U stvari, i nije bez reči, baba nas je ubeđivala da je sklopio neku od 8 slova... Svi su imali više škole od njega - sa njim sam naučio da čitam. Svi su imali više slobodnog vremena od njega - on je sve svoje slobodno vreme provodio sa decom. Svi su bolje videli od njega - jedino je on primetio da "stariji unuk malko baca nogu kad hoda". Da nije bilo njega, verovatno ne bih nosio one šipke kao Forest Gamp. Najtvrđi čovek najmekšeg srca. Najveći mali čovek.
- A što si ti dolazio sad iz Novog Sada? Sve mi to možemo sami, trebao si učiti tamo. - Neka, deda, imam ja uvek vremena kad se nešto radi. Ta, ne mogu samo posle da dođem na gotovo!
- Ako ne položiš taj ispit-imaćeš posla sa mnom! - Mani se, deda, položiću ga kad-tad, ako se ja ne jedim, nemoj ni ti.
- Uči, da obraduješ dedu! :suze u očima: - Učim, deda!
Još uvek učim. Nazire se kraj, izem li ga, daj mi još koji mesec samo. Šta god uradio u svom životu, sa diplomom i u belom mantilu-ostaću ti dužan doveka. Hvala ti na svemu.