Period između sisanja majčine i devojčine sise.
Švanom
2035 god., u habitatu jednog anarhiste...
- Ko je to bio, ženo?
- Hm, ma niko, greška...
- Zašto lažeš, čuo sam da si pričala sa nekim, govori!
- Pa...ovaj...zvao je naš sin, rekao je da bi doveo dete da ga vidimo...a i nas, kaže, nije video dugo pa sam mislila...
- Taj izdajnik srpskog roda neće preći prag moje kuće dokle god se ne pokaje i ne anulira sve svoje grehove! Krv ti jebem, koga sam ja učio pravim vrednostima u životu...
- Aman, bre, zaljubio se čovek, oženio, dobio dete sa njom...Pa šta ako joj tata *navija za Zvezdu*, dobar je čovek!
- "Dobar čovek"?! Slušaj me sad dobro! Navijač Zvezde NIKAD ne može biti "dobar čovek"! Danas možda samo ide na utakmice i pali baklje, ali već sutra može izdati zemlju i paliti srpsku zastavu!! Ua, krezava bando! Ua!
- Eh, bombi, ponekad si zaista prenaporna grobarčina...
Reči koje se najčešće čuju u basketu, od mrča kog mrzi da se pokrene, pa pokušava da netrčanje i nečuvanje igrača pokrije rečima "Ne zna". Iako je ovaj izraz totalno nekoristan i trivijalan, ustalio se među košarkašima pivopijama toliko mnogo, da se uskoro i Teodosić početi ovo da koristi.
-Ne zna, ne zna.
-Pusti ga.
(trojka)
-E ne sernjaj nego čuvaj igrača ako ti se igra.
Ja sam tada imao četiri, a Stanica, moja sestra dve godine. Bili smo kao i sva ostala deca, zdravi i pravi, ali smo bili veoma siromašni i jedva sastavljali kraj sa krajem. Otac i majka su se borili koliko su mogli, bilo je izuzetno teško. Otac je radio po dvanaest sati u željezničari i jedini donosio novac u kuću. Majka ja bila domaćica.
U leto dve hiljade četvrte, brat od strica moga oca je ispraćao sina u vojsku. Pravili su veliku gozbu i mi smo naravno bili u zvanici. Porodica brata mog oca je bila izuzetno imućna, bavili su se otkupom i preprodajom čelika i imali su nekolko luksuznih hotela. Mi smo bili veoma siromašni, ali kod oca i majke je važilo pravilo da se na svako rodbinsko veselje moralo ići. Kao i obično, pripremli smo svoju jedinu odeću, otac se uzajmio za poklon, a ono što je meni kao malom dečaku ostalo urezano u sećanju jeste domaća Žito torta koju je majka uvek pravila za ovakve prilike. Njoj je ta torta bila izuzetno važna. Kada bude gotova, mi kao deca smo gledali u nju kao u neku totem, baš zbog toga što je njoj toliko značila. Ja sam pored nekog strahopoštovanja prema toj torti, iako veoma mali, osećao u isto vreme i žal za majčinim od svakodnevnog rada ogrubelim rukama kojima mesi.
Došao je i taj dan. Proslava kao i proslava. Dolazak, ljubljenje, majka je tortu na ulazu ostavila na platou namenjenom za iste. Našu tortu ostavila je među ostalim, velelepnim kupovnim tortama od kojih je svaka pojedinačno koštala kao sva odeća koju ja i sestrica imamo na sebi. Ostavila ju je bojažljivo posmatrajući je kao mene kod učiteljice kada sam pošao u prvi razred. Ne brinite gospođo uklopiće se. Proslava, proslava, proslava, četristo gostiju, ludnica. Svi skaču vesele se, rsaju. Nas četvoro smo presedeli celo veče. U deset sati se prigušuje svetlo, domaćin najavljuje tortu. Kakvu tortu, pa ovo je ispraćaj a na svadba? Konobar donosi našu Žito tortu i postavlja je na sred sale. Domaćin poziva sve goste da doću i počnu gacati nogama po torti. To su i uradili, četristo ljudi je gacalo nogama po njoj dok se nije pretvorila u krem. Na kraju došao je jedan sasvim mali čovek izvadio kurac i počeo pišati po svoj toj smesi.
Isečci od par rečenica pažljivo izabrani od strane izdavačke kuće i odštampani na koricima novih izdanja ne bi li bustovali popularnost, pa samim tim i prodaju dotične knjige. E sad, problem je što te rečenice ostavljaju utisak da su autor i kritičar toliko bliski da su kao klinci jedno drugom piškili u gaće, a da nije nemoguće da se razmena telesnih tečnosti nastavila i u zrelijem dobu, sve do dana današnjeg. Jebiga, šta drugo zaključiti kada pročitaš kritiku koja te natera da pomisliš da u rukama držiš u najmanju ruku novu Ilijadu? Pisac i delo se obasipaju takvim epitetima kakve ne bi upotrebila ni rođena mu keva, a ti si, dragi čitaoče, ako ništa drugo barem dobio efikasan lek protiv zatvora.
Mary Beard, SPQR, London 2015.
Da su drevni Rimljani imali Meri Bird, još uvek bi imali svoje carstvo.
- Neki tamo, Daily Mail
Apostol Luka, Jevanđelje, s.l., s.a.
Luka je tako dobro odradio posao, da je malo falilo da odustanem od pisanja svoje verzije
- Apostol Jovan, Apokalipsa
Marijana Mateus, 59 tehnika pušenja koje garantovano donose vilu na Tasosu, Beograd 2017.
Ogromno iskustvo autorke je u ovoj knjizi pretočeno u veličanstvenu prozu, napisanu jednostavnim i dopadljivim stilom. I Maki, one gaće što sam onomad zaboravio kod tebe možeš da baciš, kupio sam druge.
- Albert Nađ, Sportski žurnal
Bez novčane nadoknade.
- Kako ide rukomet?
- Dobro je, ide na bolje...
- Kol'ka je kinta?
- Igram iz ljubavi.
Pritisak skače kao Dragutin Topić u najboljim danica, šećer od najgorče kafe napravi šerbet, srčka ponekad zaigra "Užičko kolce" u vorp brzini, a bešika ponekad ima slobodnu volju kao u Metuzalema.
Čitav život radio, jeo mas' i 'leba, glodao gole kosti... Nije, dete, muka moja od bilo čega drugog, nego od lepog života!
Ubrzati stvar, najčešće metodom veze. Pogurati radi ubrzavanja realizacije.
- Zdravo, je l' to Marko?
- Da, izvolite?
- Ćao, Mare. Kaća ovde.
- Koja bre Kaća?
- Kaća iz osnovne.
- Kaća sa velikim s... A ti si, Kaća! Reci.
- Slušaj. Čula sam da si neki šef u Trnavi Promet. Predala sam CV prošle nedelje.
- Za koju poziciju si konkurisala?
- Pa, kao radnica na kasi. Ako bi mogao malo da poteraš to, značilo bi mi.
- Paaaaaaa, ne znaaam...
- Hotel "Zelengora", večeras u 21h?
- Računaj da ti je završeno!
Nekada babina soba, al' fali baka, jbg.
- Evo, ovde ti je gostinjska soba, raskomoti se. Izvini za kateter ispod pokrivača, saću zovem švecu da skloni.
Moram to da imam ali neću da platim i biće moje pa makar po cenu zatvora.
U toku pregovora o prisvajanju robe poželjni ubeđivači kao što su hladna i vatrena oružja.
- Daj sve 18+ divi-dijove da peljam gada noćima!
- Sto iljada!
- Ne pitam šta košta! (vadi pištolj)
Još jedan suptilni izraz za gejpedere, posebno primenjiv kod one sumnjive plejade kantautora, tj. raznih Sergejeva i Željkova što plačljivom intonacijom pevuše svoje cmizdropičkaste tekstove uz neku usporenu istikuracsvakapesma melodiju.
Podatak o primanju pripadnika jačeg pola u prostorije iza bine često se događa uz ogromnu dozu neverice, s posebnim osvrtom na Džordža Majkla i Rikija Martina, čiji je bekstejdž svako normalan zamišljao kao festival prepički u minijaturnim kupaćim kostimima koje se kupaju u najskupljem šampanjcu sa bahate rajder liste, a ne kao mesto gde se derpići sevaju u rč.
Nećemo ovom prilikom praviti nepristojne paralele između bekstejdža i zadnjeg ulaza.
- Dobar dan, Sergej, hvala na vremenu. Milan, magazin Story. Svodite račune nakon, rekli bismo, za vas uspešne godine, da li ste vi zadovoljni kako je protekla?
- Naravno da jesam. Proslavio sam deset godina rada i počeo veliku turneju koja će trajati dokle god ova emotivna iskra u meni bude izvor svih ovih divnih tekstova koje čujete. Mnogo sam srećan. Možemo ovaj razgovor nastaviti u bekstejdžu, ukoliko želite?
- Imate li nekih neostvarenih želja?
- Naravno, Milane! Ja, evo, neprestano želim i sanjam. Inače, mnogo maštam i sanjarim, valjda dečak u meni nikad neće odrasti, a ja se i ne trudim da bude tako. Ipak, nastojim da budem što realniji, vodim računa i pazim šta ću poželeti jer ništa nije nemoguće ako se dovoljno želi. Sigurni ste da nećete u bekstejdž?
- Neka, neka, možemo i ovde.
- A piće?
- To može... da nastavimo. Dakle, kako dobijate inspiraciju?
- Čujem priče, a ovako emotivnog, neke me stvarno dirnu i pokažu mi da prava ljubav zaista postoji i da nije prisutna samo na filmu. Prava ljubav ne poznaje ni vreme ni granice. A ni mesto. Bekstejdž?
- Šta najbrže može da vas razbesni i kakvi ste kada ste ljuti?
- Ja se nikada ne ljutim, Milane. Ukoliko sam pod stresom, u okovima koje nameće okruženje, mir i oslobađanje pronađem u bekstejdžu.
- Kome se u životu poveravate, a da to nisu stihovi?
- Bogu hvala pa imam dobre prijatelje na koje mogu da računam i kojima mogu da se poverim. U bekstejdžu posebno...
- Kakvi trenuci vam iznova okrepe dušu?
- Sve opuštene varijante uz čašu vina i razgovore sa prijateljima učine da se osećam srećnim. Uživam u dobroj šali, kako na svoj tako i na tuđi račun. Svoju kreativnost pored muzike iskoristim sa prijateljima tako što ih pozovem u bekstejdž.
- Poznato je da volite da se bavite humanitarnim radom. Koji je to trenutak kada prepoznate da je nekome neophodna vaša pomoć?
- Ne želim da svoj humanitarni rad koristim kao svoj lični marketing. Ima i onih koji koriste i zloupotrebljavaju dobru volju i ljude koji još misle o drugima. Dobro čini, dobru se nadaj, to je jedini ispravan način. I vama je pomoć potrebna, ali sačekajte još par minuta da počne da deluje La Roha u vašem piću, pre nego što vas opet pitam za bekstejdž.
Kad se zaraziš nekom pesmom, pa je pevušiš čitav dan.