
Arhaičan izraz za dršku tiganja u pojedinim krajevima centralne Bosne. Naglasak je dugouzlazni na E, dakle – reeepak.
U selo S. te poratne 1924. stiže nov, mlad učitelj iz obližnjeg grada. Kako selo nije imalo doktora i notara, učo je odmah dobio status drugog čoveka u selu, odmah iza starog oca Nikanora, lokalnog paroha. Seljani se, iako siromašni i polugladni, stadoše utrkivati ko će pre učitelja u kuću pozvati i ugostiti ga kako „valja i trebuje“.
I tako, jednog popodneva, dođe „red“ i na babu Maru, udovu Vidaka Raonića. Stamena starica življaše u svom skromnom domu sa dve snahe i unučadima. Sinovi joj, Petrašin i Milašin, ostaviše kosti daleko od doma svog, u krvavim bojevima na Dobrudži, kao borci Prve srpske dobrovoljačke divizije.
Baka Mara nije htela dozvoliti da bude lošija od ostalih, te zapovedi snahama da zakolju jedinog oroza kog su imale u dvorištu, iseku meso u šnite i isprže ga u tiganju, s nešto krompira i luka. Učitelj dođe na ručak, ali, da li zbunjen time što u kući nemaše odraslih muških glava ili iz nekog drugog razloga, tek beše čelebijast na jelu, i vrlo malo pojede iako ga je baka Mara uporno nutkala.
Videvši da od ubeđivanja nema vajde, a pomislivši da učitelj možda voli „moču“, bakica baci za sto i taj poslednji adut, te reče snahi pokazujući na tiganj sa spremljenim jelom:
„Podigni de, snajka, répak, možda uča voli da umoči …“
Uča pocrvene i malo zatim izvinjavajući se obavezama, ode kući.
Naravoučenije: Svaka reč ima rep(ak).oroz – petao.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Уча би да умочи. Снајка забушава.