
Kad te ukućani oteraju od televizora da bi gledali sapunicu
Kompozicija na koju gitarista-početnik potroši dragocene dane/mesece/godine vežbanja kako bi na pitanje „Znaš li turski marš?“ bio u stanju da netačno odsvira njen prvi deo.
Putovanje u Kušadasi fotogeničnim autobusom, koji uživo nimalo ne liči na onaj iz prospekta turističke agencije, niti mu klima radi.
Ostavivši decu kod jataka (tašte i tasta) s nervoznom ženom krećeš na put u bespuće od dan ipo.
Prolazeći pored livada i pašnjaka s buljavim kravama koje unezvereno gledaju izdrkani autobus, imaš osećaj da bi ti srednji prst pokazale, samo kad bi mogle.
Žena već kod Osečine traži piš pauzu, gunđa i šuška po kesi tražeći sendvič sa čajnom. Al' džaba, majstor oteko k'o pčelarski pripravnik od vrućine, s peškirom oko vrata pre Bugarske granice ne jebe da stane.
-Jel' sam ti rekla da idemo avionom, jeb'o te strah od visine!
-Jes, ću dižem kredit za svaki oblak i glupu ptičurinu koju preteknemo?! NE!
Mocartovo najpoznatije klavirsko delo koje svako želi da zna da odsvira i svako pokušava da odsvira prvih par taktova čak i kad ne zna. I uopšte je bilo kakvo merilo da li znaš da sviraš klavir jer svako zna tu kompoziciju i svakog možeš lako oduševiti.
- Umeš li da sviraš neki instrument?
- Klavir.
- Jao, divno! Je l' znaš "Turski marš".
- Ne.
- Pih, pa šta znaš onda ako to ne znaš?
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.