Prijava

Kad se neko usere i pokušava se diskretno izvući iz toga. Pa normalno da će ga skontati. Zar nije višestruko kraljevski reći na glas: "ja sam se usro, idem kući polako, presvučem se i eto me nazad."??

Patetika su mi nikovi tipa Doktor_nauka, Mislilac, Jebač.na.kvadrat i slični koji sad treba da me impresioniraju i nateraju da padnem na klecava kolena. Namerno sam zato odabrao najgluplji mogući nick na svet. :)

Namerno sam zato odabrao najgluplji mogući nick na svet. :)

Ништа ти не знаш :(

GM nije gluplji nick od Dupe_zaglavljeno_u_tegli_kolača.Zašto bi, do djavola, zašto bi ikom palo na pamet da dupe gura u teglu? Jel sad kontaš kol'ko je glupo?

:)

Хаха, па то су ми само иницијали, имењаче.

Ma moj nik je najgluplji i najbesmislenii.

Хаха, па то су ми само иницијали, имењаче.

Okej, sad pretpostavljam da je to nešto u RW, pa nećem da pitam da ne budem nepristojan.

Шта је РЊ?

Едит: Ал слажем код овога:

Patetika su mi nikovi tipa Doktor_nauka, Mislilac, Jebač.na.kvadrat i slični koji sad treba da me impresioniraju i nateraju da padnem na klecava kolena.

Зато сам одабрао (наизглед) супротан ник.

Шта је РЊ?

Real World. Jebo te, ne mogu da se uzdržim od ovih engleskih izraza...

Pod mesečevim sjajem se reč pretvara u nešto neopisivo poetično. Nešto što se na suncu može samo smatrati patetikom. Baš ta poetičnost patetike je neprikosnovena moć noći, meseca i svetla koje obasjava mračnu dušu pesnika. U noći inspiracija dolazi do vrhunca, izvodeći reči iz duše i oblikujući ih jedinstven način. Ostaje nam da se nadamo da će mesec učiniti svoje i u ovoj noći. Ostaje nam samo da se nadamo da će nas ta svetla tačka poetike na trenutak izvući iz ove zemlje patetike.

Napisao jedan dobro poznati član vukajlije

Ovo je neka likuša napisala kao tužbalicu za smrt nekoga?! Da li je moguće...

Lazu, lazu me da vreme leci sve, mozda sidu i tumore, al tebe nikad ne...

Ako ovo nije patetika, ne znam šta je.

Vuk Jeremić među fokama na Vimbldonu.
Ode ti Kosovo Jeremiću, ti plješćeš teniseru iz lože, kao da ti je to posao mamu ti jebem.
edit: Eno nam i predsednika Borisa u loži. Pu!

aurora072,slazem se u potpunosti.

http://www.youtube.com/watch?v=QHdGySZLcIQ

musko kad place zbog zene, zbog ljubavi... ma kad vidim musko da place pa ja bi ga istukla odma

...fejsbuk. Najpatetičnije i najdebilskije stvari koje jedan ljudski mozak može da smisli a drugi da veliča su na fejsbuku. I to im malo beše pa napraviše i one gluposti Lajkni me, lajkuj me ili šta već sa svim onim ''misaonim'' porukama koje me teraju da se userem i ispovraćam u isti mah.

Kad ljudi urade bilo kakvo etički ispravno delo samo da bi udarali u sva zvona oko te stvari, jelte, i da bi palamudili kako su veličine.

Ја сам патетичан. Патетике има превише и овде, а камоли на фејзбуку.

Za mene ovo

Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije opšlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...5824
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo...

Moj profesor iz srednje je rekao da je Balašević patetičan i da su mu tekstovi svi takvi. Oni Kovačevići, Joksimovići to je patetika, neko je napisao definiciju kako Sergej već 5 albuma nikako da smuva neku kurvu.
Bodler je tu patetiku dobro primjetio i spustio je te patetičare onako momački.