
Mislim, bilo mi je dobro u Bledogradu. Često se setim nekog Rusa koga su pitali na ulici, kako mu se sviđa naš grad, a on kaže “lepo, tak mali, ali lepo”. Meni i nije bio mali. Bio mi je dovoljno veliki za sve. Verovatno bi tako i ostalo da nisu došli mali ljudi i napravili ga malim, u svakom smislu. Dolazili su ljudi i ranije, radili, studirali, osnivali porodice i zauzimali mesto u društvenom životu. Oni su došli zato što su to želeli, voleli ga, poštovali njegov duh i trudili se iz petnih žila da zasluže da postanu njegovi stanovnici. Ovi drugi su došli što su morali, noseći sa sobom očaj i bes, pa su odmah počeli da pate za svojim izgubljenim selima i da tebe, mene i svakoga krive što ne razumemo njihovu muziku, smisao za humor i njih same. Zbog toga su ojačali međusobne veze do krajnjih granica, a od nas napravili neprijatelje. Bledogradski duh je slabio. Povlačio se pred silom prostakluka, čiji su nosioci bili spremni da poginu za ideal, da svoja izgubljena sela prenesu pravo na Terazije.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.