
Jako popularna društvena igra, kod nas dovedena na nivo nacionalnog sporta. Pravila igre su jako jednostavna, i igra može da traje u nedogled:
Igrači sa suprotnim mišljenjima treba ubede drugu stranu da njihovo mišljenje ne valja nego da je on/ona u pravu. Igrač uvek zna da je on u pravu i nikako ne odustaje od promene svog mišljenja (važi za oba igrača) i samo je pitanje ko će duže da izdrži. Rezultat je u većini slučajeva nerešeno, uz konstataciju da je protivnik idijot.
Igra se najčešće završava kada prijatelj jednog od učesnika izjavi: Ma pusti budalu, šta se čekićaš sa njim!
Problem mnogih ćomana koji moraju da čekaju lerdija da im donese ujdo na ler jer nemaju đunte da kupe frišku robu. Pre čekanja lokalnog distributera zabranjenih supstanci moraju da nađu nekog da mu uvale tozla što im je keva dobila za desetogodišnjicu braka, ne bi li tako sastavili za kvoter i sastavili ga sa ganom. A njega su dobili iz centra za suzbijanje narkomanije na drugoj strani grada.
- Desi Šomi, ima neka robica da se završi?
- Imaš kinte?
- Neam brate, kratak sam malo jebiga.
- Ae paljba, idi kod Mareta pa sa njim čekičaj.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.