
U prevodu: Nikad ne zaboravi gde ti je mesto!
Žudnja, večiti nedosanjani san i pobolesna potreba živog bića da tamo nešto uređuje, klasifikuje i hijerarhiše (po policama, na papirčinama i staklenim teglama sa malim nalepnicama) se jasno vidi u ovoj sentenci.
Bez obzira gde se nalazio i šta radio, znaš da si samo šraf ili zupčanik u džinovskoj mašineriji, pa makar to bila i banalna stvar kao što je košenje trave.
E sada, ako se izboriš i postaneš nešto više- točak ili volan, blago tebi i svaka čast.
Naravno, ova izreka je nastala ko zna kada, i tada značila mnogo više nego danas, ali se ipak, uvek provlačila i ova pouka.
Košenje je težak fizički rad. Napornije je od trčanja ili plivanja. Zahteva fizičku snagu, izdržljivost i koncentraciju, da sam sebi ne bi otfikario stopalo, ili povredio nekoga oko sebe; eventualno pokosio babino omiljeno cveće.
Pretpostavljam da su ljudi koji su kosili ceo dan imali tu privilegiju da prvi dobiju hladnu, izvorsku vodu, da se odmore i osveže, i da su prvi sedali za sto da jedu, itd.
Odatle sve počinje...
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.