
Dve reči koje koristimo kada želimo da se oslobodimo smarača na telefonu, ili da privedemo razgovor kraju koji je odavno odmakao od prvobitne teme. Još ako smo mi zvali...
Dobro, dobro, ajde, ma da, vidimo se, dobro, dobro, aj, aj, dobro, ćao
Dve reči koje zajedno znače sasvim suprotno od onoga što bi trebalo.
A: Jel stvarno nećeš da mi kažeš?
B: Pa stvarno ne mogu..
A: Dobro, dobro..
izraz kojim profesor naglo prekida studenta na ispitu koji uporno pokušava da priča pitanje koje zna a ne ono koje je dobio na kvitici.
"...i endoplazmatični retikulum jeste organela..."
"Dobro, dobro kolega. Vratimo se na sastav Vlade Cvetković - Maček 1939.godine."
Dobro, dobro - naglas, dok se pravo značenje krije u unutrašnjosti govornika. (Nije dobro, nikako! Najebo si! Ajde, sad ću da te pustim, ali sledeći put ću ti jebati mater za ovako nešto!)
A: Kevo, dobio sam keca iz matematike!
B: Pa kako to lebo te jeb!? Ja ga puštam u grad, na Novu godinu, i sve, a on tako... E dobro, dobro!
Dve reči koje (zajedno) znače sasvim suprotno od onoga što bi trebalo.
Osoba 1: E aj sa mnom do prodavnice, mrzi me da idem sam.
Osoba 2: Ne.
Osoba 1: Aaajde molim te bre!
Osoba 2: Ma ćao.
Osoba 1: Tako, a? Dobro, dobro.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.