
Ponedeljak jutro, ceo autobus ćuti. Svi su mrzovoljni, neispavani, kreću na posao, faks, školu. Čuje se muzika sa zadnjeg sedišta, koja dopire iz nečijih slušalica. Deda u prvom redu spava, povremeno podigne glavu, pa je opet spusti. U autobus ulaze dve starije gospođe, nasmejane, raspoložene, sedaju na mesta. Započinju priču, a ostatak putnika pažljivo prati svaku reč.
Živadinka: E moja Milisava, tako ti je to. Svi su muškarci isti. Devet godina je bio sa njom, pa je ostavio zbog one male kuje.
Milisava: Mozak mu pomutila veštica. Jadna deca, bez oca ostadoše. Pa zar u ovako teškim vremenima.
Živadinka: Sram da ga bude. Nego to mu nije ni prvi put. Imao je on afera i ranije, samo sad je najozbiljnije.
Milisava: A sve je zakuvala njegova majka. Zamrsila im konce, tako je ona i htela. A znaš i sama zašto. Kad je ono uradila...
Živadinka: Znam, znam. Bolje o tome da ne govorimo, sva se naježim kad pomislim šta je uradila...
Deda iz prvog reda: Pa šta je uradila ?!
Milisava i Živadinka začuđeno gledaju ka dedi, koji kao ni ostatak autobusa nije shvatio da diskutuju o njihovoj omiljenoj španskoj seriji.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Dobra. +