Svi ste čuli za Martini i većina vas zna da je to neki jako gotivan koktel. Neki od vas tačno znaju od čega se pravi, kao i neke istorijske informacije o njemu, ali čak i oni koji to ne znaju, znaju da je Martini nekakav "kultni" koktel, a ako ne znaju da je Martini uopšte koktel, onda bar znaju da je vrlo poznato, "kultno" alkoholno piće.
Efekat Martini je pojava da samo na osnovu imena nečega znamo da je to jako čuveno i poznato, čak i na neki način vrhunsko, iako o dotičnoj stvari ne posjedujemo ama baš nikakve informacije. Ja sam, na primjer, UVIJEK znao da je Martini čuveno piće, ali sam tek NEDAVNO saznao zašto je to tako, kao i ostale informacije o Martiniju. Prije toga o Martiniju nisam znao NIŠTA, a nikada ga nisam ni pio. Ali znao sam da je čuven i poznat, ni sam ne znam otkuda, kako, ni zbog čega.
Postoje dvije teorije zašto je to tako. Po prvoj teoriji jako poznate stvari imaju "zvučna" imena, a ona su zvučna samo zbog toga što smo ih mnogo puta čuli, ko zna gdje, u prolazu, pa su nam se urezala u podsvijest. Popularnost nečega jedanaka je frevenciji njegovog spominjanja u neobaveznom razgovoru, što uslovljava podsvjesno pamćenje i naknadnu "zvučnost".
Po drugoj teoriji, mi nismo morali nikada ni čuti za Martini, čak ni u neobaveznom razgovoru, ni na TV-u, ni nigdje, baš nigdje, ali nas to neće spriječiti da steknemo uvid u njegov kultni status bez posjedovanja bilo kakve informacije o njemu. To se objašnjava kolektivnim nesvjesnim, tj. skupom nekog znanja koje u podsvjesti svi ljudi dijele, iako se sa njim nikada nisu direktno susreli. Ipak, teorija o kolektivnom nesvjesnom je na granici pseudonauke, ali bez obzira na to teško je osporiti postojanje efekta Martini.
