
Ono što nikada ne upali. Glavna junakinja je uvek seksi psiholog, odevena u uzanu suknju i strukirani sako, diskretno našminkana, mlada, ali već vrlo uspešna. Ona pomaže glavnom junaku da uhvate serijskog ubicu. I tako posle sat i po vremena pomaganja, par scena seksa i njene analize serijskog ubice, ona shvata ko je ubica, ali prekasno jer je već sa njim u prostoriji. U to vreme, i glavni junak shvata ko je ubica i hita prema svojoj curi da je spasi. Dakle, psiholog je u prednosti što je psiholog samo zbog toga što je par minuta pre običnog policajca ukapirao ko je ubica. I sada, kada već nema izlaza, i kada ubica kreće prema njoj sa nožekanjom od pola metra, ona shvata kako će morati razgovorom sebi da spase život i natera ga da joj da nož. E tu svo njeno znanje i iskustvo pada u vodu, i taman kad pomisliš da ćeš još nešto i da naučiš ako se, ne daj Bože, nađeš u sličnoj situaciji, posle pet minuta priče u kojima se ubica premišljao, on ipak steže nož jače i kreće prema njoj. Kraj filma i jadne filmske psihologije označava pucanj. On je stigao na vreme i spasio je, opet. Dakle, filmska psihologija je obično sranje. Ova poslednja rečenica je definicija.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.