Komercijalno = ono što može dobro da se proda (iz bilo kog razloga)

Komercijala = ono što je namjerno pravljeno s jedinim ciljem da se dobro proda

Ja lično ne podnosim komercijalu, ali lično smatram da je ta priča o komercijali i "prodaji" malo pretjerana.

U slučajevima poput Lejdi Gage, zna se da je u pitanju komercijala i takvu muziku niti slušam niti poštujem.

Međutim, u slučaju Metalike, neki će reći da su se oni prodali, a ja se ne slažem. Ja prosto mislim da je Metalika najbolji bend u okviru velike četvorke i zato i jeste najpopularniji. Nisu ostali doslijedni originalnom thrash metalu, pa šta? Svaki bend ima pravo na evoluciju i mijenjanje stilova i sl. Čak i ako se jesu, kao što mnogi kažu "prodali" ta njihova prodaja je donijela više dobra metal muzici nego zla, i sigurno su time poprilično progurali metal u mainstream i utabali put novim bendovima.

Čak su vjerovatno doprinijeli popularnosti i ostalih bendova iz velike četvorke.

Ljudi koji inače ne slušaju metal, čuli su za Metaliku i mogu im se sviditi neke njihove pjesme. Onda mogu otići na Vikipediju i čitati o Metalici i tamo će pronaći "Metalika spada u veliku četvorku thrash metala uz Antraks, Megadet i Slejer". Za nekoga ko inače ne sluša metal to može biti prvi susret sa imenima tih bendova. I tako kroz popularnost Metalike, ljudi otkriju i bendove poput Antraksa i Megadeta, što znači da je uticaj Metalike na metal scenu siguno pozitivan.

Hendriks je, mrtav ladan, izjavio da živi za bluz, a da mu je najveći bluz kad to i naplati.

Fala Bogu, pošten čovjek i iskren, a nije lažni idealista.

Opet ponavljam svako hoće da bude popularan i da to i naplati, ko kaže da neće ili laže ili mu fali koja daska u glavi.

Čak je i Šenberg (najnekomercijalniji kompozitor i čak omražen među običnom publikom) izjavio kako se nada da će za 100 godina čak i seljaci zviždukati njegovu muziku.

I još nešto - skoro sva najveća imena klasične muzike su se i doslovno prodala. Mnoge od kompozicija Baha, Hajdna, Mocarta i Betovena su pisane po narudžbi za određene ljude koji su unapred plaćali i koji su vjerovatno imali neka očekivanja u vezi muzike. E sad, genijalnost pomenutih kompozitora je u tome što su uspijevali i da zadovolje "mušteriju" i da istovremeno čak i u tim kompozicijama pravljenim po narudžbi iskažu svoju originalnost, svoja iskrena osjećanja i da, uopšte naprave izuzetno kvalitetnu muziku, koja je naravno prevazišla svoju prvobitnu svthu (zadovoljenje mušterije) i sada se i vijekovima nakon njenog stvaranja i dalje sluša, ali, ta svrha iako je prevaziđena, nije i zaobiđena, naime, iako i mi danas slušamo te kompozicije, i prvobitni mušterija je njima takođe bio zadovoljan.

Još jedna od savremenih zabluda je larpurlartističko shvatanje umjetnosti. Mnogo ljudi danas misli da se iskrena umjetnost stvara radi same umjetnosti i da joj je jedina svrha u njenom samom postojanju. To je lijepo ali i idealističko shvatanje. Publika se tu totalno zanemaruje. A činjenica je da kroz kompletnu istoriju umjetnost postoji u neraskidivoj vezi sa publikom i jedna od glavnih svrha umjetnosti je zadovoljenje i zabava publike.

Umjetnost da bi bila vrhunska mora da ispuni dva uslova:

1. Da govori jezikom koji publika može da razumije i da je u stanju da dopre do publike i da joj se svidi.

2. Da iskaže iskrena osjećanja ili iskrenu intelektualnu poruku i da na neki način izazove katarzu kod publike.

Ako jedan od ova dva uslova nije ispunjen umjetnost nije vrhunska.

Ako je ispunjen prvi uslov, a ne i drugi, umjetnost je banalna, ona je lič i komercijala i išla je samo na to da se svidi publici.

Ako je ispunjen drugi uslov, a ne i prvi, umjetnost je samozadovoljna, nerazumljiva i autistična, i dok će je neka probrana elita možda i shvatiti, ona nikada neće doprijeti do velikog broja ljudi, i stoga NEĆE USPIJETI DA POŠALJE POZITIVNU PORUKU U DRUŠTVU NITI DA IZAZOVE KATARZU KOD VELIKOG BROJA LJUDI. Takva umjetnost NEĆE trgnuti mase iz njihovog sna.

Vrhunska umjetnost je uvijek zadovoljavala oba uslova.

Ja obožavam Dejvida Linča i svidja mi se njegova izjava povodom mnogobrojnih pitanja (zamerki?) tipa, kako i zašto pravi filmove koji su konzumentima često nerazumljivi. Tvrdi (i ja mu verujem) da je to nemoguće objasniti; on, prosto, u trenucima nadahnuća, poput Alise, predje ''s one strane'' i, po povratku, sve sličice i skice koje je sakupio slaže u priču koju treba da osetimo. Njemu definitivno ne možemo prebaciti da je komercijalizovao svoju umetnost (mislim na ''onu'' vrstu komercijalizacije) a to što dobar deo gledalaca njegovih remek dela ne može da ''smaže film k'o hamburger''... šta da se radi, sem da se pri drugom ili trećem gledanju, sa uživanjem, sklapaju komadići. Uživajte...

Ja recimo Dostojevskog cijenim jer se bavi izuzetno teškom i ozbiljnom problematikom u svojim romanima, ali koristi krajnje jednostavan, pristupačan jezik, i sve iznosi na krajnje razumljiv način.

I seljak koji je tek naučio čitati može razumijeti djela Dostojevskog (naravno, ako ima volje da ih pročita), i naravno, takvo čitanje će ga natjerati da se dobro zamisli o raznim stvarima.

Po meni umjetnost treba da nas natjera na razmišljanje - ali na razmišljanje o konkretnim životnim problemima, a ne na razmišljanje čiji je cilj dešifrovanje samog djela. Po meni umjetnost ne treba da bude u šiframa i zagonetkama. Ko voli enigmatiku neka radi razne mozgalice, a knjige trebaju biti razumljive i pristupačne i navesti nas na ozbiljna životna razmišljanja, a ne na razbijanje glave o tome šta je vajni pisac htio da kaže.

Jedna od intelektualno najstimulativnijih poglavlja u književnosti uopšte je poglavlje Pro et Contra (sadrži glave Pobuna i Veliki Inkvizitor) iz Braće Karamazovih. Ona je izuzetno jednostavna za razumijeti i pisana je prostim jezikom, ali me je natjerala na vrlo duboko razmišljanje.

Ajde na primer ovako...

Pikaso je voema cenjen kao vrhunski umetnik, a ne vidim da su mu dela razumljiva. Mislim da nikome ko se ozbiljno ne bavi time nisu.

OK, Pikaso je odličan umjetnik i ne može ga svako razumijeti. To stoji. Međutim, on je vrhunski umjetnik ne zbog svoje nerazumljivosti, već zbog snage simbolike i dubine značenja koje vide oni koji ga razumiju. Kad bi ga više ljudi razumijelo, to ga ne bi učinilo ništa manjim umjetnikom (pod uslovom da se dubina simbolike ne izgubi), već možda čak i većim.

A takođe, tu ima malo i elitizma. Skoro sam siguran da pred kraj Pikasove karijere (kada je već bio etabliran i cijenjen umjetnik) kakvu god škrabotinu da je napravio kritičari bi u tome bili u stanju pronaći neka dublja značenja (čak i onda kad sam Pikaso nije imao pojma o kakvim se tu dubljim značenjima radi), i šta god da je naslikao doseglo bi neku silnu cifru u dolarima, samo zato što je od Pikasa.