Naravno Jocil, niko to ne spori. Ali oni ako izmaknu još više kontroli i nekako se dovuku do nas (znam da to 99,9% ne može da se desi) pobili bi nas do poslednjeg ako budu mogli. To htedoh reći. Dokle god se tamo kokaju bole me kurac, ali ako ih Ameri grunu, neka ih izgruvaju dobro.
Декласификовани снимци ваздужних напада на ИС:
https://www.youtube.com/watch?v=U5tyRw8INSs#t=27
и
https://www.youtube.com/watch?v=nShvy9S4pg4
и
Ne seri, nemaju ljudi kod nas muda za takve stvari.
Da, kod nas ubijaju i siluju humanije.
Jbg, ja se pomalo sećam osamdesetih, a i stariji ljudi su mi pričali, ex YU je bila sasvim sekularno društvo, sa manje ili više nacionalizma doduše, tu i tamo. Šta se desilo, nemam pojma, valjda je sekularnost bila uterana silom u narod, a nije došla kao rezultat prosvećivanja već kao prisile, pa je abrakadabra uletelo kad su se raspale vrednosti u koje su ljudi primorani da veruju. Ili je možda moguće da narod dostigne jedan nivo razvoja svesti, pa da se degradira posle, šta znam. Meni je to još uvek misterija.
колко их је остало још?
зато сад немају регрутне центре по земљи ПУТИНЕ ПУТИНЕ!!
baš suptilan naslov lul
Сва ова убијања ради један исти лик зар не?
Mislim da ne, samo sto mu edituju glas pa zvuci isto.
Jeste ista osoba, britanska obaveštajna služba je prvo sumnjala na londonskog bivšeg repera, ali izgleda da više ne... mrzelo me je da čitam ceo tekst: http://www.dailymail.co.uk/news/article-2741757/So-just-Jihadi-John-Security-Services-say-ISIS-executioner-London-expert-NOT-Hip-Hop-rapper-Maida-Vale.html
EDIT: Ima i svoju Wikipedia stranicu: https://en.wikipedia.org/wiki/Jihadi_John
Џихад Џон, како звучан надимак.
Nema rata bez Egipta ni mira bez Sirije
Zašto novinar Zlatko Dizdarević smatra da je sva aktuelna priča oko ISIL-a samo farsa, objasnio je, između ostalog, na prošlosedmičnoj tribini Naučnoistraživačkog instituta "Ibn Sina". Prvi dio izlaganja objavljen je u prošlim Pogledima.
0
inShare
ISIL je važan faktor destabilizacije Bliskog istoka
ISIL je važan faktor destabilizacije Bliskog istoka
"ISIL je važan faktor destabilizacije Bliskog istoka, i to na principima teorije Brzezinskog o potrebi 'balkanizacije Bliskog istoka', odnosno usitnjavanja država i dekomponovanja država Bliskog istoka da bi se eliminisale velike stare države, koje, naravno, nisu bile demokratske po njihovim standardima, ali to nisu ni Saudi Arabija i druge monarhije u Zalivu pa su veliki partneri SAD-a. No, to su bile uređene države koje su imale snage da pregovaraju sa SAD-om o cijeni nafte, a u njima (Irak, Sirija, Iran i Egipat, uz Libiju) se počela stvarati ideja o dedolarizaciji svjetskog monetarnog sistema koji počiva na petrodolaru. Egipat je tu bio najmanje sporan jer je, vezan sporazumom iz Camp Davida, Amerikancima bio važan isključivo zbog zaštite Izraela i Sueckog kanala. (Koji polako gubi na značaju, jer se otvaraju novi putevi nafte preko Aljaske itd.) Ali, na Bliskom istoku još važi uzrečica: nema rata bez Egipta i mira bez Sirije. A Egipat nije spreman da ratuje sam protiv Izraela, jer nije siguran da će u novoj interesnoj realnosti dobiti podršku ostalih arapskih režima. Pri ovome, uvijek treba praviti razliku između režima i naroda", istakao je Dizdarević, objašnjavajući dalje zašto je Sirija postala značajna meta SAD-a. Tri su osnovna razloga: Iran, Rusija i energija.
Ne može se bez nas
"Procijenjeno je da Sirija drži mogući ulaz u Iran, da je, kao partner s Iranom, bitna i treba je destabilizovati da bi se oslabio regionalni utjecaj Irana koji je objektivan. Rusija se, ionako ponovo sve jača, i kroz Siriju počela geostrateški ali i vojno vraćati u region. Tamo ima i svoju jedinu vojnu bazu na Mediteranu (luka Tartus) pa tako i vojno uporište. Sirija je sunitskim petromonarhijama, i po svome unutrašnjem režimu, kao sekularna država, ali i kao država čija je vladajuća nomenklatura pretežno alawitska (u širem tumačenju šiitska), bila nekima problem. U Asadovoj vojsci, međutim, suniti su većina, mnogi visoki oficiri i generali su porijeklom suniti, tamošnji vjerski poglavar, veliki muftija Ahmed Hasun je sunit, sin mu je poginuo kod Aleppa, kao vojnik Asadove vojske. Sirija je i jedna od rijetkih zemalja koja je imala za sebe dovoljno vode, hrane i energije, imala je razvijene mnoge socijalne komponente, vrlo kvalitetno besplatno obrazovanje, srednju klasu i nije imala nijedan dolar duga, ni Svjetskoj banci ni MMF-u. Dakle, narušavala je nametnuti svjetski kapitalistički mehanizam - 'Nećeš ti pokazivati da možeš bez nas.' Sirijska ozbiljna armija nije bila 'zapadna' u tom smislu što njeni generali nisu školovani na West Pointu, njihove obavještajne službe su bile manje podložne zapadnim. No, G.W. Bush ih je svrstao u 'osovinu zla', zajedno sa Iranom i Korejom i svojim ekonomskim mjerama i blokadama gurnuo prema partnerstvu s Iranom. Sirija je, dakle, bila meta koju je trebalo srušiti iz dugoročnih geostrateških razloga. Nakon vrlo lošeg iskustva u Iraku s učešćem svojih vojnika, Amerikanci su 'promovisali' drugačiji sistem ratovanja na tuđem terenu: prljavi poslovi se prepuštaju snagama koje se proizvode na terenu, kojima se omogući i politički legitimitet poput Egipta i Muslimanske braće prethodno medijski proglašenih 'umjerenim islamistima' i 'demokratskom opozicijom'. Mnoge su snage koje na terenu rade za njih. Ubacuju se u to razni predstavnici 'obojenih revolucija', NVO, stvara se, pojednostavljeno kazano, kasniji 'Majdan'. Pokušalo se i u Siriji i nije uspjelo, ma koliko u samom početku bilo opravdanih zahtjeva kod onih koji su sa poštenim namjerama, razlozima i idejama ušli u proteste. Revolucija je naprosto ukradena od moćnijih iz pozadine. Počeo je rat, vojska na jednoj strani i 'odjednom', preko noći, odlično naoružana 'demokratska opozicija' na drugoj. Sve radikalnija, sve više iz 'uvoza' i sve ekstremnija, do čistog terorizma. Kasnije je došlo i do podmetanja hemijskog oružja u Guti, po istom scenariju iz Iraka, kada je Colin Powell pokazao bočicu bijelog praha u UN-u: 'Evo, to je taj otrov.' I ogromna većina potrčala da mu povjeruje. Prije nekoliko mjeseci Powell je javno rekao: 'Jako mi je žao, pogriješio sam tada u procjeni.' Njegova 'greška u procjeni' odnijela je milion života u Iraku! Naravno, javno saopštavane cifre su drugačije. Priča je išla dalje. SAD se, nakon ubijanja Saddama, nije bez razloga opredijelio za Nouri-al-Malikija, novog premijera u Iraku, ekstremnog šiita i lidera Al-Dawa stranke. Protiv njega je bio čak i ugledni ajatolah Sistani, najviši vjerski lider šiita u Iraku. Znao je kakvu će politiku Maliki voditi. Tada se govorilo otvoreno u diplomatskim krugovima u Iraku – u to vrijeme sam bio ambasador BiH akreditovan i u Iraku iz Ammana – da je Maliki 'kandidat CIA' mada su imali izborni rezultat dovoljan da se promoviše kao premijer šiit Iyad Allawi, mnogo realniji, sekularan, blizak Tariqu al-Hashemiu, sunitu i potpredsjedniku Iraka, te Masoudu Barzaniju, lideru Kurda u Iraku. Međutim, oni bi bili šansa za novo jačanje Iraka komponovanog od šiita, sunita i Kurda, a Maliki je bio čovjek za razdor. I stvorio je sve što je išlo naruku ulasku ISIL-a u Irak. Jer, svi školovani oficiri i vojnici u Iraku za vrijeme Saddama Husseina po ondašnjoj logici bili su suniti, a sada su bili degradirani, poniženi i eliminisani. Od njih su stvoreni nezadovoljnici, što su i danas, i to je bio jedan od ključnih poteza u pravcu rasturanja Iraka", tvrdi Dizdarević, uvjeren da se tako, svjesno ili nesvjesno, objektivno ili ne, realizuje dugoročni strateški zadatak "koalicije" na liniji Brzezinski, odnosno balkaniziranje Bliskog istoka, da bi se njime lakše vladalo.
S Obamom je sve radikalnije
"Brzezinski je o tome napisao knjigu, a veliki doprinos svemu ovome je dao i tadašnji potpredsjednik Dick Cheney, jedan od ključnih igrača u cijeloj priči, zajedno s Donaldom Rumsveldom, ministrom odbrane u Bushovoj postavi i tokom rata u Iraku 2003. godine. Dakle, istog mjeseca kada je Saddam oglasio da će prodavati naftu za eure, a ne za dolare, Cheney, tada ne toliko važan svjetskoj javnosti, ušao je u organizaciju projekta Za novo američko stoljeće, koja je izdala strateški dokumenat o tome kako reorganizovati američku odbrambenu i vojnu strategiju, ojačati snage i resurse. Bio je to i poziv za novu, agresivniju spoljnu politiku uz dominaciju armije. Ubrzo su ušli u Irak s namjerom da odmah potom idu i na Iran. No, obrukali su se prevarom u Iraku i nisu imali dovoljno međunarodnog, pa ni domaćeg kredibiliteta da ponove isti scenarij s Iranom. Uz to, Iran je bio, u organizacionom smislu, ozbiljnija priča od tada već rasturenog Iraka", ističe Dizdarević, dodajući: "Ali, iz one perspektive u kojoj sam radio i posmatrao tadašnja zbivanja, jasno je bilo da ništa od svega kasnije nije bilo rezultat arapskog proljeća, da ništa tamo nije bilo zbog borbe za ljudska prava, čak je taj argument vezan za ljudska prava potpuni cinizam, na nivou vica. Riječ je o širenju utjecaja, odnosno o destabilizaciji i rušenju organizovanih i jakih država. Pri tome niko ne analizira čuveni USA Patriot Act, koji je u nekim elementima i manje demokratski od mnogo čega što je u Iraku postojalo, a prema kojem imaš pravo da uhapsiš, odvedeš bilo koga u kazamate po svijetu bez optužbe, suđenja i presude, da nad njim vršiš torturu svake vrste itd. Sve je u vrijeme Obame u vezi sa ovim dodatno ozakonjeno i postalo još radikalnije nego što je bilo ranije. Prema onome šta govori danas, dođe li na vlast Hillary Clinton, biće još gore", smatra Zlatko Dizdarević, skrećući potom pažnju na regionalne odnose na Bliskom istoku:
"Postoji ta priča da je Sirija pomjerila balans između sunita i šiita na Bliskom istoku time što se priklonila više Iranu, a ne treba zaboraviti ni Hezbollah u Libanu, u kojem, recimo, vrlo otvoreno govore: 'Pokažite nam jedno mjesto gdje smo mi bili agresori, kada i koga smo mi prvi napali. Sve što smo radili, bilo je odbrana.' U Siriju su ušli, primjerice, da brane šiitska sela, na granici prema Libanu, i istog časa krenule su vijesti po svijetu o njima kao glavnom partneru Asada. Jedno sam tamo gledao svojim očima, drugo čitao. Priča se da su glavni faktor u armiji Sirije, što je netačno, a da jesu organizovani i da su svojim operacijama pomogli Asadovoj vojsci, tačno je. Dakle, element sukoba šiita i sunita u Siriji se pominje vrlo, vrlo često, podjednako i kao pojam 'građanski rat', a mnogo češće nego što to realnost na terenu pokazuje. Bitno je reći: tamo postoji osjećanje pripadnosti Siriji kao državi, zajedničkoj naciji, koje je mnogo jače nego što to mi iz naše perspektive možemo cijeniti. Feeling pripadnosti nacionalnom je jedan od značajnih momenata, zbog čega će Zapad kazati, s tugom u srcu doduše, da je osipanje sirijske armije došlo do svega 3,5 posto, što je u ovakvim situacijama dosta respektabilna činjenica jer tri godine se ratuje, bez mogućnosti obnavljanja kapaciteta, kako se to u normalnim uslovima radi. Taj je faktor jedan od važnijih zašto uspijevaju da se održe".
Za Dizdarevića je Turska jedan od ključnih igrača u pokušajima rušenja Sirije. Animozitet Istanbula tu ne jenjava. "Oni se međusobno istorijski doživljavaju kao konkurencija. Carigrad se oduvijek pokušavao nametnuti Bagdadu, Damasku, Kairu kao dominantan i nikada nije uspio. U Damasku kažu da je Turska taktički igrač, jer su stratešku bitku za Damask i Kairo izgubili Otomani. Iz Turske nisam nikad mogao ući u Siriju, nego sam ulazio preko Bejruta, zato što je put Bejrut - Damask otvoren od početka rata do danas. Uz sirijsku vizu sa aerodroma u Bejrutu za sto dolara u jednom pravcu, nakon dva i po sata vožnje uz mnogo kontrola ste u Damasku. Na granici sa Libanom je najveći free shop u regionu u kojem možete kupiti sve, i alkohol kakav želite. Od početka se zna da je tuda išao glavni kanal za sve koji su bili protiv Asada i koji su hrlili u Siriju da ratuju, tamo su bili kampovi za treninge, Turska nije pristala ući u koaliciju protiv ISIL-a (dan nakon tribine Erdogan je to najavio, op.a.), oni danima ne reaguju vojno na granici u slučajevima razaranja i pripreme genocida nad Kobaneom, podjednako kao i tzv. vazdušna antiisilkoalicija", nabraja Dizdarević, podsjećajući i na to da u Turskoj postoji strah od ujedinjenja Kurda i zahtjeva za njihovom državom. Inače, sadašnji status Kurda se razlikuje od države do države: "Otac Basharov, Hafez al-Assad, jeste učinio mnogo u obespravljivanju Kurda u Siriji, nije im dao državljanstvo, nisu mogli zvanično upotrebljavati svoj jezik, niti imati svoje obrazovne i kulturne institucije. Sa Basharom se sve promijenilo, njima u prilog. On je Kurde prepoznao kao partnere jer su se borili protiv džihadista koji su dolazili sa granice prema Turskoj. To su isticali i u razgovorima koje sam vodio sa njima: ako bismo imali autonomiju, jezik, škole, lokalnu upravu itd, ne bismo ulazili u tu priču o velikom Kurdistanu. Jer, to je otvaranje Pandorine kutije. Turska ni drugi ne bi dali svoje teritorije Kurdima, kojih je samo u Turskoj oko 15 miliona. U cijelom regionu, kažu, dvostruko više. Iranski Kurdi su, opet, komotniji jer su oni indo-perzijskog porijekla, u Iranu imaju dosta svojih korijena i u kulturološkom smislu ne osjećaju se kao u potpuno tuđoj zemlji. Irački Kurdi su sada najbliže državi, ali je veliko pitanje u kojem pravcu će sve ići u odnosima tamošnjih sunita i šiita. Treba imati na umu i to da bi taj Kurdistan bio privlačan svima jer je u pitanju naftom izuzetno bogati teren u Iraku. Turska, istovremeno, pokazuje ponovo mnoge sentimente spram svoje otomanske prošlosti i određenih 'nasljednih prava' za koja misli da joj pripadaju na tim prostorima, što u arapskom svijetu izaziva uglavnom negativne reakcije."
Mi smo jači od Amerike
"Naravno, tu je i Izrael kao jedna od ključnih činjenica u američkoj regionalnoj politici i šire. Njihova politička vrhuška uživa u svakom ratu u arapskom svijetu i uvijek će podržati sve te sukobe, jer opsesivno pogrešno misli da je to glavni faktor njihove bezbjednosti. To i inače ostaje zemlja čudo u vezi sa kojom bezmalo nijedna rezolucija u UN-u, niti bilo koja druga odluka, nije usvojena ili provedena ako slučajno jeste prošla. Ne zaboravimo, pokojni Šaron je rekao davno, 1982, u vrijeme ofanzive na Liban: 'Mi smo u Americi jači od Amerike, samo što to oni neće da priznaju.' Duboko sam uvjeren da je to blizu istine. Saudijska Arabija, Katar, Egipat, Emirati, sve su to velike priče, u kojima se razni interesi prepliću, a koji na regionalnom nivou mogu biti isti, dok se na geostrateškom nivou često razilaze. Primjera je mnogo. Evo, Saudijska Arabija i Katar su u zategnutim odnosima, ali su sada zajedno u koaliciji protiv ISIL-a. Tu su i surevnjivosti oko toga ko je najvažniji u islamu: Saudijska Arabija ekskluzivno polaže pravo na tu činjenicu zbog Mekke i Medine, Egipat kaže, mi imamo Al-Azhar, instituciju staru više od 1.000 godina, u Jeruzalemu kažu, kod nas je Al-Aqsa... Ujedno, mnogi će se iznenaditi: Izrael i Saudijska Arabija imaju izuzetno tijesne, dnevne veze na nivou obavještajnih službi, Katar je prvi snabdijevao Izrael tečnim plinom kada su prekinuti plinovodi na Sinaju iz Egipta itd. itd. Turska i Iran odlično sarađuju energetski. Kairo je, opet, beskrajno osjetljiv prema Muslimanskoj braći, formiranoj u Egiptu 1928. godine, a čije je doktrinarno opredjeljenje da ne priznaju ni državu ni naciju, nego samo ummet. Ta je teorija bliska i nekim ovdašnjim političarima, pa otud izjave kao, bliži mi je musliman u Indoneziji od bilo kojeg ovdje građanina druge nacionalnosti", upozorio je Dizdarević, ocijenivši vrlo znakovitim to da najviši vojni funkcioneri SAD-a ovih dana ponavljaju da je operacija u Siriji i u Iraku nešto što će trajati godinama.
"Ta teza znači da oni nisu uvjereni da će završiti priču koju su počeli. Kazat ću jednu stvar, koja se može nazvati nerealnom, ali siguran sam: krajnji cilj SAD-a su Kina i Daleki istok. Bliski istok je usputna priča, raščišćavanje puta preko Sirije, Irana i Rusije vodi do Kine. Sjećam se 1989. godine i predavanja na Georgetown University kada je Brzezinski rekao: 'Noćna mora američke geostrategije za budućnost je dan kada bi se, eventualno, ujedinili kineski i ruski interesi.' Taj je dan došao. Prekjučer sam čitao izvještaj jednog američkog instituta koji se bavi procjenama za planetu u narednih deset godina. Po njima, 2023. godine Kina će po veličini najvažnijih parametara prestići Ameriku. I to bez dolara kao monete. To je ono čega se oni plaše. To je mora. U tom kontekstu je i priča kako se približiti Kini i pokušati je destabilizovati iznutra. Tu rat ne igra jer u njemu nema pobjednika. Posmatrajte malo model 'Mejdana' iz Ukrajine, koji u ovom trenutku važi. To se sada radi s Rusijom, isključivo radi ulaska NATO-a na granicu Rusije. Sve ostalo je farsa. Od demoniziranja i 'hitleriziranja' Putina na najstrašniji mogući način, do organizovanja fašista i civilnog sektora i opozicije, pa dalje do pokušaja destabilizovanja Sibira i Kavkaza, i inače rovitog. Ali se te stvari već počinju raditi i prema Kini uz tamošnje 'balon pobune' muslimana, zatezanja sa Japanom itd. To je linija od koje se neće odustati. Ne može se realizovati brzo, ali na tom putu prve žrtve su i zemlje Bliskog istoka. U predgrađima tamošnjih velikih gradova milioni mladih nose u sebi ogromnu količinu gnjeva, pogaženog digniteta, besperspektivnosti, iako žive u zemljama bogatim crnim i svakim drugim zlatom, koje Zapad izvlači iz njih, a ne dobijaju za to ništa."
Platili bi i crnog đavla
Zlatko Dizdarević je naveo primjer Libije kada je pet velikih naftnih korporacija trebalo obnoviti koncesijske ugovore sa Gadafijem prije nego što je "sve" počelo u toj zemlji. "Bili su dužni 142 milijarde dolara, a Gadafi im je ponudio da prije potpisa prihvate dogovor o starom dugu: djelimično platiti dio, nešto reprogamirati, djelimično dug pretvoriti u zajedničke investicije, ako treba i dio uložiti u humanitarnu pomoć. Neposredno iza toga na Tripoli su krenuli avioni. U zahtjevima za potpisivanje novih ugovora nudili su smiješnu cijenu barela za najčistiju naftu u cijeloj regiji, uz najmanju cijenu transporta jer tanker do Sicilije dođe začas", kazao je Dizdarević, koji nema dileme da su ISIL proizvele zapadne sile i partneri u regionu. Platili bi i naoružali i crnog đavla samo da je protiv Asada.
"Bili su dio Al-Qaede u početku, rodili su se unutar nje, još brutalniji, obrazovaniji. Njihov lider Abu Bakr al-Baghdadi je doktor teoloških nauka, on nije Al-Qaeda iz afganistanskih pećina, iz generacije Bin Ladena. To su ljudi koji su prezirali ciljeve, 'male ambicije' i način funkcionisanja stare generacije. Imali su uporište u Iraku, u nezadovoljnim sunitima. Dobili su ogromne pare iz Mosula, preko milijardu i nešto dolara u tamošnjoj razvaljenoj banci, ogromne količine sofisticiranog američkog naoružanja koje je bilo dato iračkoj vojsci koja se raspala pred njima začas. Naplaćuju od Evropljana ogromne otkupnine za neke humanitarce i novinare. U ISIL-u je i preko tri hiljada Evropljana i Amerikanaca, od kojih su mnogi profesionalni 'psi rata' i koji nemaju mnogo veze sa religijom, nego idu od rata do rata. Mnogi od njih, prema oružjima kojima barataju, očito nisu završili samo mjesečni kurs u nekom kampu za obuku u Turskoj. Pored svega toga, ovo je sve postalo i pitanje sociopatologije. Danas po cijelome svijetu imamo ljude, pa i kod nas, ovdje, oko Sarajeva, koji u svoj svojoj ostavljenosti, socijalnoj, ljudskoj, bez posla, u besperspektivnosti, u tramvaju ubiju bez ikakvog razloga, i još se ne kaju, i koji su u stanju da kažu, 'jesi li vidio, ima tamo negdje u Siriji ratište, besplatno droga, žene, pare, hajde da se provedemo'. Ima i toga mada to nije okosnica, ali je činjenica da način na koji se zaluđuju pa vrbuju ti ljudi nije onaj na koji se nekada to radilo: postoje mreže na koje naše službe iz raznih razloga nisu spremne odgovoriti, pa i zato što naša politička struktura nije za to spremna. U našim medijima ti koljači su 'borci' ili 'naše budale' itd. Eto, taj Bilal je hodao po BiH, ulazio, izlazio iz BiH, dok nisu italijanske službe otkrile da on i kod njih vrbuje ljude. Tek je sad uhapšen. Te mreže, ti načini vrbovanja i kontakata, sve je to prešlo granice nad kojima se treba zamisliti. Ovdje su sve oči još uprte u Bočinju i u Maoču, a to nisu više centralna mjesta, niti je to stvar samo centralne BiH. Nisu više ni one bivše poznate džamije tu u igri. Ako su uopšte još džamije. Sve je tu, i ulica, i internet i kojekakva specifična druženja. Prostor na kojem je to uvezano je širok: Bosna, Sandžak, Kosovo, Makedonija, Albanija, Crna Gora, a veze su i sve više u dijaspori, Švedskoj, Norveškoj... Nad svim se tim treba dobro zamisliti."
Zatreba li, Rusija će žrtvovati Assada
Ponavljanje (u posljednje vrijeme) dužnosnika sa Zapada da će rat u Siriji trajati godinama, Zlatko Dizdarević tumači "najboljim modelom" da se Bashar al-Assad skine s vlasti: "Zemlja će se iscrpljivati, ljudi će odlaziti, nestajat će radna supstanca, intelektualna, trgovačka... i vjerovatno se na kraju traga za modelom, kao u Iraku, da se skloni Assad u ime nekog diplomatskog rješenja koje zahtijeva mješovitu vladu itd. Suština je: ulazi se natrag u cijelu priču da bi se vratili na prostor na kojem nisu direktno završili posao. Sirija je geostrateški problem velikog dijela Zapada", istakao je Dizdarević, a na pitanje publike šta se dešava s Rusijom, odgovorio je: "Tačno je da je Rusija zabavljena Ukrajinom i zadeverana sama sobom, ali ni Rusija nije u Siriji iz ljubavi prema Assadu. Procijeni li da Assada treba žrtvovati, to će i uraditi. Tako je to danas. Suviše su tu veliki interesi da bi se vezali za pojedinca. Konačno, Rusija nije nikada ni rekla da spašava Assada, nego državu i režim koji Sirijci sami izaberu. U ovom času, Asad ima veliku podršku Sirijaca u Siriji. Ali, zašto mislim da neće napustiti Siriju, s Assadom ili ne. Sirija je prva na liniji prema njima odmah iza Irana. Drugo, Rusija ima jedinu svoju pomorsku vojnu bazu na Mediteranu u Siriji. Dalje, braneći sekularizam i kršćane u Siriji, ne dozvoljavajući pobjedu ISIL-u, Al-Qaede i sličnih, Rusija pravi i branu njihovom prodoru na Kavkaz i Sibir. Ako uđu tamo, bit će i jedan od nosećih faktora stvaranja 'Mejdana' na Crvenom trgu, u prenosnom smislu naravno. No, ne treba zaboraviti da je 2011. godine jedna od važnijih američkih organizacija koja kreira vanjsku politiku, Council on foreign relations, objavila u svom časopisu tekst u kojem se kaže, doslovce, da 'prisustvo džihadista u Siriji donosi disciplinu, neophodni vjerski fanatizam i žestinu, borbeno iskustvo iz Iraka i Libije, novac od bogatih sunija iz Galfa, i - smrtonosne rezultate. Ukratko, Free Syrian Army (FSA), treba Al-Qaedu – odmah!' To su, dakle, ovi koje Senat hoće da vadi iz mrtvih, obučava i naoružava sa 500 miliona dolara za početak. Te vrste realizovanja interesa su neshvatljive za nas koji intimno vjerujemo u pravdu, u UN. Koliko puta sam napisao, onako poletno, 'Zgrada na East Riveru', jer je samo njeno pominjanje bilo kao kada kažeš istina i pravda. A danas je to mjesto gdje se donose odluke o rušenju suvereniteta, rušenju država, o ubistvima državnika... Uostalom, Henry Kissinger, taj zao duh svjetskih odnosa u posljednjih pola stoljeća, ali i beskrajno mudar državnik, naravno u korist SAD-a, objavio je jedan od značajnijih svojih tekstova, uvodnik u The New York Timesu kada je počelo ovo s Rusijom, u kojem je naveo: 'Ukrajini se ne smije dozvoliti da bira između Istoka i Zapada, Rusije i EU, i moraju se pronaći diplomatski mehanizmi da ostane neutralna. Drugo, NATO ne smije ući u Ukrajinu. Treće, nemojte pritiskati Putina uza zid i tjerati ga da reaguje onako kako će odreagovati. Niste svjesni kako može odreagovati.' Prema mome iskustvu, to je bilo prvi put da američki establišment nije poslušao Kissingera. Sve tri stvari su uradili i sada ne znaju šta će sa sobom. Naravno, Amerika kroz sve ovo slabi EU jer joj nije u interesu da EU bude jaka. Amerika, konačno, ima zanemarive ekonomske odnose sa Rusijom spram Evrope, ali zato Nijemcima prijete stotine hiljada nezaposlenih ako se nastavi ova situacija povodom Ukrajine. Da 'demonizacija Putina nije politika nego odsustvo politike', Kissingerove su riječi. U današnjim odnosima u svijetu ništa se, ipak, ne može u konačnici bitno riješiti bez diplomatskih puteva i dogovora. Sve današnje tenzije ipak su još pokazivanje 'mišića', samo veoma opasno. Hladni rat je složena igra i traži velike igrače. Problem je što ih je danas na planeti malo. Sve se zato, na neki način, polarizuje u svijetu ispočetka, nakon 20 godina, koliko je trajao nekakav detant. Ne zaboravimo, u EU desnica masovno dobija. Ne zato što je jaka, nego zato što su ljudi izdani tzv. demokratijom za koju se pokazalo da važi samo za neoliberale, za kapitalizam najgore vrste. Može se pričati šta ko hoće, kao i kod nas, uostalom, ali sve se više i dublje realno tone. Demokratija i slobode nisu baš ista stvar. Međunarodni poredak je urušen do političkog prostituisanja. EU preživljava ogromnu krizu. Mnogi govore da se pokazuje kao poteškoća i to što su ugurane na silu u nju Bugarska, Rumunija, Mađarska i druge zemlje bivšeg Istoka sa kojima se bezmalo nije ni pregovaralo, samo zato jer je tako stvoren teritorijalni prsten oko Rusije, a njihovim ulaskom u EU legitimiran je i ulazak NATO-a u te zemlje. Rusija prvo nije imala snagu suprotstaviti se, ali ojačavši i kada je došlo do Ukrajine, rekli su – sada dalje ne može", istakao je Zlatko Dizdarević na tribini "Ibn Sine".
Izrael sve više smeta Americi
Govoreći o Palestini, Zlatko Dizdarević je kazao da je to jedina oblast u ovoj priči o kojoj razmišlja više srcem: "Kada bih razmišljao samo u kategoriji činjenica, bio bih veliki pesimista, a emocije mi to ne dozvoljavaju. U cijelu sam priču o Bliskom istoku i ušao davno kroz palestinsko pitanje: bio sam za vrijeme prve intifade tamo, prisustvovao sastancima Izvršnog komiteta PLO-a kada su u njemu bili Arafat, Abu Mazen (Abu Abbas) Abu Džihad, Abu Ijad, Havatme, Habaš, Faruk Kadumi i drugi iz te legendarne generacije. Moj kolega Hido Biščević, izvještač zagrebačkog Vjesnika i ja prenosili smo tada poruke iz Jugoslavije za PLO i obratno. Bio sam i na sastanku Palestinskog nacionalnog savjeta u Alžiru kada je proglašena država i kada je usvojen jedan od najljepših, najpoetičnijih ustava u istoriji ustavnog prava. Autor mu je bio glasoviti palestinski pjesnik i revolucionar Mahmoud Darvish... O Palestini ne mogu govoriti racionalno, ali, nažalost, pitanje palestinske države je perfidno, organizovano, ciljano zamijenjeno za pitanje terorizma, a u ime priče o terorizmu gurnuta je pod tepih priča o državi. Računalo se pri tome na protok vremena i na tezu cionista: Ako smo čekali dvije hiljade godina, možemo još sto. U međuvremenu, narod će otići, prostor će se dekomponovati, starih koji se sjećaju neće više biti, mladi će zaboraviti i države neće biti. Evo, u medijima se pojavljuju četiri karte Palestine, pa se vidi kolika je bila prije 1947. i u šta ide danas. To je izuzetno bolna priča koja potvrđuje ovo o čemu sam govorio: interese snaga na temeljima srušenog međunarodnog poretka, na temeljima 'realpolitike', tako da niko ne može, recimo, postaviti pitanje šta je sa realizacijom odluka UN-a o Palestini. A kada sam ušao u Gazu 1988. godine, tamo su otvoreno ukazivali ko pravi Hamas – Izrael i neke arapske oligarhije. Zašto? Pa Hamas nikad nije bio dovoljno jak da ozbiljno ugrozi Izrael, a mogao se, zbog njega, uvijek potegnuti argument: 'Mi sa teroristima ne pregovaramo!' Uvijek se moglo reći Abu Abbasu, ti ne predstavljaš cijelu Palestinu jer nije Gaza sa tobom. A kada je Abbas nedavno napravio dogovor o zajedničkoj vladi sa Hamasom, 15 dana nakon toga počeo je napad na Gazu. Svi to vide i znaju, a svi su odjednom slijepi. Vidjeli smo šta je Netanyahu rekao prije neki dan u UN-u, što je bio apsolutni skandal, i ko mu je odgovorio?! Samo dr. Hanan Ashrawi, Palestinka iz generacije Arafata. Plašim se priče o Palestini s jednom državom. Decenijama je bio koncept dvije države, a sada se opet govori o jednoj, Izraelu sa Palestincima u njoj. Kakva može biti država u kojoj su zajedno Izraelci i Palestinci, a Netanyahu pri tome insistira da je to ekskluzivno jevrejska država. Može biti samo - aparthejd? U Izraelu, naravno, postoji veći broj Izraelaca koji shvataju da je stvaranje palestinske države zalog i njihove sigurnosti i budućnosti. Sreo sam nebrojeno takvih ljudi, posebno u Tel Avivu, koji imaju firme i organizacije u kojima komotno rade i Jevreji i Palestinci, ali svima njima je nametnut aktuelni politički koncept. S Jicakom Rabinom je krenulo u dobru pravcu, no, upravo na mitingu za palestinsku državu njega je, u Tel Avivu, pred 300.000 Izraelaca, ubio Izraelac. Evo, sada imate tamo tog Liebermana, koji je bio doslovno izbacivač u noćnom klubu u Kišnjevu, u Moldaviji, pa je došao u Izrael, gdje su prihvatali svakoga ko god je htio doći, da bi ga gurali u naselja na okupiranim teritorijama, svojevrsne krajine prema Palestincima. I Lieberman je shvatio da tamo ima veliki broj ljudi iz Rusije, koji se ponašaju kao i u Rusiji, ne vole vjerske stege, jedu šta hoće i kad hoće, piju isto tako, vjenčavaju se i razvode bez ikakvih ograda. Trebala im je partija koja će to u Izraelu malo relaksirati. Napravio ju je Lieberman i dobio dovoljan procenat na izborima da postane koalicioni jezičak za vlast u državi. Netanyahu ih je prihvatio, a Lieberman mu je zatražio: 'Hoću s tobom ako dobijem mjesto ministra spoljnih poslova'. I dobio je, uprkos tome da sada i najradikalnije vjerske jevrejske partije neće u koaliciju u kojoj je on. No, palestinske zemlje je sve manje. Ljudi misle da je onaj monstruozni izgrađeni zid između okupirane Zapadne obale i Izraela. Ne, zid ide kroz Zapadnu obalu i građen je tako da otme teritoriju, najbolju zemlju, izvore vode, prolazi bukvalno kroz kuće da podijeli sela, da familije ne mogu živjeti zajedno, da djeca ne mogu u školu. Abbas je pokušao sve kao mirotvorac vjerujući obećanjima Obame iz čuvenog govora u Kairu, za koji je dobio Nobela. Ali, napravili su od njega poraženog čovjeka. Izgubio je i kod Palestinaca. Gdje je rješenje? Jedino ga vidim u tome što se Izrael vrlo ubrzano približava trenutku u kojem će postati problem samoj Americi, gdje neki već na to ukazuju. Jer, ne možeš čitavog života braniti okupaciju, ako hoćeš i možeš državu Izrael. To je nešto što je neodbranjivo. Kada američki interes bude ugrožen do mjere da je alarmantan za samu Ameriku, onda će se razgovarati o rješenju pravljenja dvije države, pri čemu, naravno, Palestinci moraju garantovati sigurnost Izraelu, ali i obrnuto. Bolno, ali jedino kao rješenje."
јел ово неки муслимански малагурски писао
Ипак је
Ne, ISIS stvarno ide Amerima u korist. Da se pre godinu dana pričalo o kopnenoj intervenciji NATO-a u Siriji, gde NATO zauzima velike delove te zemlje, to bi bio dobar razlog za ako ne rat sa Rusima, a ono teško kačenje, gde bi im Rusi smestili kitu na neki drugi način. Ovako - to je sad sasvim OK: ISIS napreduje prema turskoj granici, masakrira civile, žene, decu, novinare, moramo upasti u Siriju, kriza, ljudska prava, zaštita Turske, članice NATO-a. I šta, posle kad pobiju islamiste u Siriji, vratiće tu teritoriju Asadu? Naravno da neće. Tako Ameri rade sa muslimanima već decenijama: navuku ih kao majmune da rade za njihove interese, pa ih posle polupaju kao zvečke... Doduše, čini mi se da smo i ovde videli tako nešto, i nisu muslimani bili jedina sjebana strana.
ae ne budite piglu. napravi istu socijalnu klimu u državama sporne sekularnosti, sporno podeljenih granica i religiozno zaglupljenog naroda, poput srbije ili hrvatske ili bosne, pa ćeš videti kako se rađa ekstremizam. oh wait...