
To je neka privatna svojina svakog čoveka koju dobija po rođenju od majke, oca ili kuma sve u zavisnosti gde je rođen. To je naziv čoveka koji se koristi isključivo u situacijama kad treba negde da potpišemo puno ime i prezime i u situacijam kad je neko ljut na nas pa onda izgovara celo ime i prezime naglašavajući svako slovo. U svakodnevnom životu svi imaju neke nadimke po kojima su poznati i često ukoliko se nekom pomene pravo ime većina nema pojma o kome se radi. I ti nadimci su često vezani za neku osobinu samog čoveka poput Dugi, Kratki, Mrvica, Ćelo, Beli, Žuti , Lepi , Ružni ili su nadimci samo izmenjena imena poput Lemi, Šone, Šandu, Pera, Džoni ili nešto sasvim drugo. U današnje vreme prava imena se skoro i ne koriste.
Džoni: E oćemo tenisa ?
Lemi : E mogli bi . Aj zovi onog Ivana Perića i Kratkog.
Džoni: Ko je taj Ivan?
Lemi: Ma znaš onaj Ivan što tamo živi kod one Đošine prodavnice?
Džoni : Ma neam pojma. To neki novi?
Lemi : Ma bre to je onaj , kako ga zovu , ... Šempo!
Džoni : A Šempo. Sad znam . Jebo te Ivan pa ni majka ga ne zove tako.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
lupetaš, mene ceo život zovu po punom imenu. i ne samo mene...
pa kako se zoves ana , anja, ... :D