
Opšteprihvaćen odgovor na pitanje "Halo, ko je to" .
-Halo, Pero,`esi ti ?
-Jesam, jesam, a ko je to?
-Ma, ja sam bre Pero!
Лажно признање дечака шмекера да заштити девојчицу из одељења која му се свиђа.
Ukućanin.
Zvrrr. Zvrrr. Zvrrrrr.
- Milaneee! Neko zvoni na interfon.
- Ko je?
- Ja sam, bre.
Reči koje ne pružaju nikakvu informaciju. Znam da si ti, al’ ko si?
To je nesreća koja je, na žalost, veoma prisutna, a u koju sami sebe dovodimo pokušavajući da se predstavimo nekom, pri čemu na prvom mestu ističemo svoju profesiju. Kada kažemo:
-Ja sam advokat, lekar, radnik, čistač, profesor, student, glumac, učenik..., da li je to zaista najveća odrednica nas kao ličnosti? Da li to znači bi smo možda mogli biti muževi, da nismo lekari, ili sinovi ako nismo advokati, braća ako nismo radnici...Da li to znači da ne možemo biti roditelji, deca, ljubavnici, srećnici, nesrećnici...Zbog čega je pogrešno reći da smo, recimo, uživaoci dobrog vina, provoda, sporta, heklanja...Zašto naše profesionalno opredeljenje( koje uzgred budi rečeno, često može biti sublimat slučajnosti),mora biti presudno u definisanju nas kao bića???
Bako, žao mi je što više ne mogu da ti budem unuk, znaš ja sam upravo diplomirao(ili se zaposlio).
Keva, ćale, baba, deda, komšija Pera, poštar, senilna baba sa trećeg i svi ostali čije bi glasove trebalo da prepoznaš na vratima.
-Ko je?
-Ja sam?
-Ko?
-Ja sam bre, tata, otvaraj upišah se.
-Čiji tata?
-Tvoj Stevane, otvaraj da ne razvalim vrata i tebe od batina!
-A ti si Zorane, što ne kažeš.
-Koji bre Zoran, ja sam Tata Milan.
-aaaaa ok, ja mislio komšija Zoran, moj biološki ćale. Upadaj Milane.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.