Prijava
  1.    

    Jedu kifle bez 'leba

    Mesto izolovano od spoljnog sveta. Kad prođes tablu koja obeležava ulazak u selo, zaboravi sva pravila i spremi se za jedan sasvim drugačiji svet u odnosu na onaj na koji si navikao i u kome si odrastao. Tamo raste bostan od čet'res' kila, krastavci od metar i po, svinja od sto kila daje dvesta kila mast, krave daju i do 60 litara mleka. Ujutru. I predveče jos 15-20. Ovo ukazuje i na geografsku izolovanost, sto će biti objasnjeno u primeru.
    Meštani koji odu u drugo selo ili grad, najčesće pijačnim danom, prepoznaju se čim otvore usta. Karakterističan akcenat i izrazi koje su svojstveni samo njima nedvosmisleno ukazuju na to odakle su. I pričaju. Puno. Mnogo. Glasno. Veoma iskren narod, nemaju nikakvih tajni pred drugima. Šta ako ceo autobus čuje da je Milka Conetova ostavila muža i pobegla sa kondukterom iz susednog sela? Pa, 'ajde, živa duša...a sve je za ljude. Pa, onda priča o gazda-Stevanu, kad ga napali u seoskoj kafani da časti jer mu se sin ženi, a on stipsa, da izbegne neplanirani trošak, drekne: "- Ne jebem ništa, dok snajka ne uđe u kuću!"
    Tamo nikad nije dosadno, iako selo nema više od 250 domaćinstava. Iz te malobrojnosti verovatno i dolazi njihova prisnost i otvorenost, naime svako svakog poznaje i to obično od malih nogu. Pa do groba.
    Specifični su i po stilu oblačenja. Što više boja, to lepše i interesantije. Moto je da se svaka boja sa svakom slaže i uklapa.
    Inteligencija je u srazmeri sa godinama i iskustvom, tako da srednjoškolci iz ovakvog mesta dobijaju nadimke poput Ovčevina, Tuta Bugarin, Vr-Vr, Belo Prase, Taksi Kanta, Sisoje i slično. Kasnije se ti nadimci menjaju u gazda-Stole, Đole Francuz, Rade Moravac, Mita Farmer, Student, Cvikeraš...

    Postoji jedan grad u Srbiji, opština, koja obuhvata 12 sela. Ne bih da ga imenujem. Grad i 11 sela su na levoj obali reke, samo to jedno selo je na desnoj. Znači, izolovano od vajkada. Današnji most preko reke, sagradjen pre više od 20 godina, je napravljen za sve vrste vozila. Sa starim mostom to nije bio slučaj. Samo pešaci i putnička vozila su mogli prelaziti i to iz jednog pravca! Pa na smenu. Autobus je dolazio do jedne obale, putnici napolje, pa pešaka preko mosta po kiši, suncu, snegu...pa u drugi autobus koji čeka tamo, na suprotnoj obali. Sećam se kao da je juče bilo...baba me čvrsto drži za ruku, da se ne bih slučajno otrgnuo, jer zaštitne ograde nema...samo metalna konstrukcija, kroz koju i konj može da prođe...pecaroši sede na sred mosta, levo i desno, čekaju da udari som, vreme prekraćuju 'ladnim BIP pivima, kupljenim u obližnjoj priobalnoj kafani. Ulazimo u drugi autobus, krećemo, vidim tablu putokaz, nisam još ni slova znao, pitam babu da li smo stigli?
    - Nismo, Deki, ovde jedu kifle bez 'leba, a kad stignemo, baba će tebi da napravi kifle s džem''. Prste da poližeš...
    Dobro, baba, mislim u sebi i pitam se, a što jedu kifle bez 'leba? Pa, jesu li i bez "džem"?
    Nakon više godina, shvatio sam suštinu. Njima stvarno treba skinuti kapu, jer da bi živeo sa njima, moras biti rođen tamo. To je jedini način da ih shvatiš. Njihov smisao za humor, veselje, uveličavanje, laganje, sve je lično njihovo, originalno i neponovljivo!
    A, da! Setih se još jedne situacije s početka devedesetih, u vreme nestašice benzina...
    Majka i sin krenuli kolima na pijac, u grad, preko "moste", kako oni kažu. Sin vozi. Stižu na sred (novog) mosta,trrrr, trrr, trr....stade auto. Ostali bez goriva.
    - Sine, pa šta će radimo sad?
    - E, sad, mamo, moš' se jebemo!