
Moj komšija koji mi vazda, kad se iz prodavnice vraćam, zaviruje u kesu i prebrojava šta sam kupio. Naravno, određeni artikli su podložni i komentarisanju.
Komšija prebacuje glavu preko ograde ili prozora i analiza sadržaja kese počinje.
Situacija 1.
- O, komšo, pivce će da padne, ako ako, šta imaš tu, jesi li i čips uzo? Pivo bez gricke je isto što i žena bez pičke, hehehe...
Situacija 2.
- Šta je komšija, prisralo ti se, a? Au, koliko si ti papira kupio, dovoljno je za celo naselje mesec dana da briše dupe.
Situacija 3.
- Komšo, opet jedeš paštetu?! Pa ne valja ti jednolična hrana, pokvarićeš stomak. Ima ona boles, beri-beri. Vilotići svaki dan drugo jedu, pogledaj ih kako su rumeni.
Situacija 4.
- Hehe komšo, plazma i mleko?! Jebaga, valjda si preraso to? Imaš li i cucu kući, hehe? Ili si se, nedaj bože, prosro? Pu pu pu
Situacija 5.
- Ej, komšo, čudo si počeo te neprovidne torbe da secaš? Ne daju kese više u prodavnici?
- Odjebi, komšo
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.