
Omiljena srpska problematika. U trenucima kada treba da smo složni, i da zajedničkim snagama rešimo problem, mi to dragoceno vreme traćimo pitajući se ko je kriv kako bi zamaskirali sopstvenu nesposobnost i nahranili svoju sujetu. To pitanje se postavlja čak i onda kada neočekivano dođemo do nekog cilja, ali ga u potpunosti ne ostvarimo. Tada, umesto da budemo ponosni na sebe i uživamo u plodovima napornog rada, mi ponovo tražimo krivca i jedni druge gledamo kao neprijatelje...
Ne bi me čudilo da jednog dana naša fudbalska reprezentacija dođe do finala, i tu recimo izgubi od Španije ili Brazila, sav taj uspeh bi se nulirao a svi bi krivicu svaljivali na druge:
-Selektor: Krivi su novinari što nam nisu pružili punu podršku i što nisu verovali u naš uspeh.
-Novinari: Šokantno - Fudbaleri lumpovali do ranih jutarnjih časova slaveći ulazak u finale gde su pružili najlošiju partiju na čitavom prvenstvu.
-Fudbaleri: Izdala nas Antićeva loša taktika... Itd.
Isti slučaj je i kada se na prvenstvo uopšte ne plasiramo...
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.