Slika Eduarda Munka koja gromoglasno ćuti.
Krik se ne izgovara, no ipak se čuje dalje od običnog, glasnog, dozivanja upomoć. Krik nije patetičan. Nije vapaj, koji čuju samo oni koji stoje u blizini. On ne siluje bubne opne. Krik siluje savjest. Ne probija zvučni zid. Probija mrak. Neočekivano. Kao munja.
Krik je djelo. Surovo iskreno. Iskonsko. Iznuđeno godinama mraka. Godinama potiskivanja i tihe borbe sa samim sobom. Krik ima svu snagu univerzuma, skupljenu u jednom momentu. Momentu praska. Eksplozija koja će stvoriti nešto novo. I svijet je nastao eksplozijom. Zar ne?
Parole ne donose boljitak. Parče papira sa vješto smišljenom porukom. Bombastični naslovi u novinama. Da li iko posluša savjete u rubrici zdravlje? Svijet su iznijela djela. Djela tihih. Tihih kojima je dojadilo. Tihih koje je uništio njihov krik. I iz krika se rodilo nešto.
Krik je oštar nož. Ubija svog tvorca. Krik je vatra. Vatra koja žeže do pepela. Iz pepela se rađa zora. Iz zore se rađa dan. Novi dan. Nova kreacija. Novi krik, nekog novog koji će žudjeti za nečim. Nečim novim.
Žudnja za novim nas pokreće? Zar ne? AAAAAAAAAAAAAAAA
