Na ledja bi progovorio

Kaže se za nekoga kome ćutanje ne ide od ruke. Čovek kome se riječ diže uz grlo kao kiselina posle lošeg varenja. Izbacuje se burno kao podrig i isto je toliko prijatna, za okolinu. O korisnosti ni riječi (sem one po njega samog, i njegovu probavu). Komentari takve osobe nailaze kao štukavica, očekivano a ipak iznenada. Vremenom, on pojmi svoju neprijatnu pojavu, i njegove doskočice i upadice više ne dolaze iznebuha. Tada je to već iskusan govordžija od čijih se mudrosti ljudi ne stresaju kao od škripe viljuške po porcelanskom tanjiru. Ne, sada njegove umotvorine nadolaze kao plima i odnose svaki kvalitetan razgovor sa sobom (jer ima razlike izmedju "razgovarati" i "govoriti", no je to druga tema) kao bujica. Za takve se kaže da previše seru.

Pišanje se nikad ne uporedjuje sa prevelikom pričom. Pišanje se poštuje kao kvalitetnije od podrigivanja, povrćanja ili sranja jer se više odnosi na objekat i simbol je pobjede i nadmoći. Tako da kada se neko riječima ispiša po nekom drugom, to vjerovatno vrijedi čuti.

Da nam se nekim čudom zatvore sve rupe kojima struji vazduh, lakše bi bilo zamisliti njega kako se presavija kao dvocijevka dok mu koža na ledjima puca i podvija se gradeći usta spremna da melju, nego kako ćuti.