
Čekaju da dotični umre. Obično se smrt dešava iznenada, pa se isto tako i pečenje, kao i svo ostalo posluženje priprema nabrzaka. U ovom slučaju, nekom jadniku odbrojavaju sate. Nije smrt nešto što može baš da se isplanira, kao na primer ispraćaj ili svadba, al' eto, ima izuzetaka.
Sin: Sine, da ti tata nešto kaže, deda baš i nije najbolje u poslednje vreme, doktor mu je dao još samo dva-tri dana, eto ja to čisto da ti znaš, da se ne iznenadiš.
Unuk: Šta će biti s kućom?
Sin: Pa čekaj prvo da umre čovek, lako ćemo za kuću.
Deda (čuo razgovor dragih mu potomaka): Mamu vam vašu, neću ja još, vidim ja da ste vi već ispekli prase, samo čekate da se izvrnem, e neću namerno, nek vam propadne pečenje, a kuću ću dati u humanitarne svrhe.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.
Za muzej, ko onaj iz sabirnog centra...
Može vala, jedan čiča ostavio kuću komšiji, posvađ'o se sa đecom :D