
To vam je kad gledatu onu inspirativnu vrstu filmova poput Titanika (za zaljubljene) ili Ramba/Rokija (za siledžije) pa se poistovetite sa glumcima i njihov uspeh/neuspeh prihvatate kao svoj (u psihologiji se ta vrsta odbrambrenog mehanizma naziva identifikacija), a njihove emocije prihvatate kao svoje. U trenutku gledanja ste zaneseni likom i delom vašeg junaka/junakinje, želite da postanete baš kao on/ona, jer vas je film jednostavno dirnuo do srži. Taj zanos nestaje 15 minuta nakon završetka filma, kada se vratite u realnost i nastavite da živite koliko god nezadovoljni bili sami sobom.
Zaneseni gledalac (nakon gledanja Rokija 4, samom sebi): uf, extra, Roki je moj idol, sutra krećem da treniram boks a možda ću da svratim i do teretane.
Ceo sledeći dan proveo je za kompjuterom...
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.