Jedan od dva bravara koji su obeležili istoriju ovih prostora. Jednog smo morali da volimo više od majke i oca, više od Deda Mraza i Božić Bate....Drugi je voleo nas. Prvi je pušio tompuse i govorio o tome kako između bratastva i jedinstva na Balkanu IMA NEKA TAJNA VEZA. Drugi je zbog tog bratstva i jedinstva pod stare dane morao da PRODA DUŠU ĐAVOLU SVOME. Pre svih nas shvatio je da samo između srca onih koji su rođeni da vole IMA NEKA TAJNA VEZA. A on je umeo da voli za sve nas. Bravar kojeg smo morali voleti ljubio je kvalitetna vina, a ovaj kojeg smo voleli znao je da SVE JE TO OD LOŠEG VINA.Za razliku od prvog bravara koji je zapalio najveću vatru još od penzionisanja krstaša, drugi je umesto oproštajnog pisma ostavio stih:
"ŠTO GOD SAM GOREO DUŽE
MMANJE SAM GREJAO ZNA SE
VELIKE VATRE SLUŽE
DA MALE VATRE GASE*
Iako je možda sadakasno, moram priznati da sam prvog voleo, ali manje od Deda Mraza. Drugog, koji nas je odlazeći privremeno napustio, voleo sam skoro kao majku i oca. I imao tu privilegiju da ga poznajem i sarađujem s njim.I ako je bio svestan svojih kvaliteta nikada mu se nije otelo "ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU".
Neka mu je večna slava i hvala.
Više od 200 pesma Duša Trifunovića je "uglazbljeno" a pevali su ih i pevaju: Bijelo dugme, Vajta, Čolić, Neda Ukraden, Jadranka Stojavović, Oliver Mandić i mnogi drugi. Sve su veoma veliki hitovi.
Idejni tvorac, a pritom pionir, utemeljivač, rečju-avangarda savremene kinematografije. Da nije bilo njega i njegovog opusa, nikada ne bismo spoznali sve prirodne lepote dalekih predela Južne, a delimično i Srednje Amerike. Do tada smo ih sagledavali isključivo kroz holivudska ostvarenja, poznatija kao "westerni". Tamo su stanovnici ovih predela prikazivani kao ružni, prljavi, brkati "mućaćosi" sa otrcanim pončoima i "matching" čizmicama, često i krezavi. Uglavnom su bili konjušari "gringosa", a svoje žene nudili ovima kao "poslovnu pratnju", za odmor i relaksaciju nakon, manje-više uspešno izvedene pljačke banke ili poštanske kočije, negde na zapadu ili jugu, inače Severne Amerike. Decenijama kasnije, Aurelio je širokim seljačkim masama sa brdovitog Balkana, prikazao ove ljude kao divlje i temperamentne, ali i strastvene i nadasve moralne, sa izuzetkom po koje zlice. I tako, do dana današnjeg dužni smo, dragom nam Aureliju, što nas je spasao (i još uvek to čini, kako on sam, tako i njegovi brojni naslednici, mislim njegovoga rada) od brojnih pošasti, poznatijim pod nazivom-tekovine savremene (zapadne, prevashodno) civilizacije, a sve nam prodajući muda za mekike, kako na kraju uvek pobedi pravda i ljudska dobrota. Dragi Aurelio naš, neka Ti je večna slava i hvala i onome ko te dovede do nas, rukovođenim onom latinskom "hleba i igara", samo bez hleba.
Setite se samo "legendarne i neprevaziđive" Kasandre, serije koja se pojavila baš, nekako u pravi čas, u vreme najveće bede, inflacije, sankcija i ratova i kako nam je odmah krenulo na bolje (do dana današnjeg, tako što smo postali žrtve (na ovaj ili onaj način) ovih latinoameričkih tzv. "telenovela", uživljavajući se u živote njihovih glavnih protagonista, plačući i radujući se, jedući i srajući, ma dišući sa njima!
Situacija kada govornik (uglavnom neki sveštenik) u sred svog zadatog teksta počne da se prekrštava (posle reči: Amin, Bog da mu dušu prosti, Bože pomozi...) Tada svi prisutni, bez i malo pojma zašto, počinju da se krste.
Pop: Večna slava našem dragom Žiki, i Bog da mu dušu prosti.(počinje da se prekrštava)
Odjednom se čuje šuškanje i žagor. Svi vade ruke iz džepova, i prebacuju cigaru iz desne u levu ruku (neki pobožni se krste i levom rukom) i oni počinju da se krste, ne znajući zašto i misleći :
"Ma 'ajde kad se svi krste i ja ću. Svakako sam dosao na ovu sahranu da se dobro najedem i napijem."
U davnim vremenima kada je žensko međunožje bilo veoma zajebano za videti a kamoli uraditi nešto ozbiljnije povodom istog (tipa, proniknuti ili tako štogod u pravcu tom; prim.pesn.), džentlmenska terminologija za "čeljade sa matericom" koje je već dovoljno odraslo da bi joj pomenuta (materica tj.) za nešto i poslužila. Gospođica sa slovom G niže sebe. Mlada dama sa potencijalom. Stasala.
Elem, nešto prostiji čovek bi možda naslovnu kategoriju definis'o i sa "počela da krvari", ali zadržimo se u daljem tekstu na nivou vokabulara koji bi ipak daleko više pristajao ljudskim primercima koji su živeli u vremenskom kontinuumu u kojem je slavjanoserbski bio opštepoželjan način sporazumevanja prilikom ugodnih sedeljki, večerinki i ostalih salonskih hepeninga sa obaveznim fortepianom međ' naslednim stilskim nameštajem.
Sve ovo, naravno, nedvosmisleno stavlja jednu gospodičnu u provinijenciju gradskog - i isključivo gradskog - života, a s tim u vezi stoji i apsurdno niska statistika priraštaja stanovništva u odnosu na onu pri "seoskim uslovima razmnožavanja". I dok je po selima ženama redovno letelo perje jerbo su ih normalni muškarci čerupali kako i gde su stizali (je l' jeb'o nekad neko od vas u senu, ždamo?), u varoši su gospoda čitala jebenog Bajrona, išla da pogledaju najnoviju - mada prethodnim uvek neobičnu sličnu - komendiju od Stevana Sremca i onda odlazila u vizitu kod milostivih matrona, prečasnih sudija, visokočerstvujuščih profesora i inih, kojima je svima bilo zajedničko to što su imali mladu pičetinu kod kuće koju su ovi prethodni iskali da nataknu. Da, da - to su bila ta vremena kada su prostitutke, sobarice, kuvarice i eventualno dadilje najviše doprinosile psihičko-fizičkom sazrevanju jednog dečaka u odraslog čoveka, sa prilično ogromnim akcentom na ovo fizičkom.
Ako ni zbog čega drugog, neka im je onda u to ime - VEČNA SLAVA!
1907 god., neimenovana veća varoš na teritoriji Srbije...
- Gospodična Matijević, da li biste bili tako ljubezni da pođete sa mojom malenkosti u jedan špacirung? Nešto bih se sa vama unterhaltovao, milostiva...
- Ah, kako da ne, gospodine Pederkoviću, bila bi mi velika čast da vam pričinim to zadovoljstvenije!
2007 god., stan neimenovane porodice koja je otišla na neimenovani ranč i ostavila svoju 18-ogodišnju neimenovanu ćerku samu u njemu...
- Želim te, Dalibore!
- Šta je, gospodična? Svrbi li te...uh, što mrzim kad me zajebe jedno jebeno slovo, aaaaa!!! Ništa, ae skidaj s...aha, već jesi...
Osoba koja pokusava da nemaetne nesto sto veruje da je ispravno, a ni sama nije dosledna tome sto propoveda.
Facebook 16.11.2009
Ozrenka Sxxxxxxic Jbte kako mi se ljudi gade, covek juce umro (Patrijarh Pavle), a vec danas prave grupe tipa "Pavle neka ti je vecna slava" ,"Mir boziji nek je sa tobom", "Oplemenio si zalutalo stado slavensko" kako su jadni.....
Facebook 30.11.2009 (pre 15ak min)
Ozrenka Sxxxxxxic se pridruzila grupi "Konacno nam skinuli vize" o_O
(svaka slicnost sa stvarnim osobama je naravno, namerna:)
Riba koja se mnogo trese za vreme bambusanja, ako me razumeš. Ponekad mi se čini da je epileptičar, kakva strast kakvi bakrači... Malo malo pa gledam da joj belo ne izlazi iz usta, ne računajući sok života naravno... S njom nikad nisi načisto, al' šta ćeš radi radnju!
-: E, da te pitam...jel se ti stalno treseš onako, ili sam ja to pogodio G tačku?! khe, khe...
+: Jooj, pa ja tako stalno, ne znam što, a bilo dobro danas, a?!
-: Ma bilo jašta, evo pare, još i častim! Jest da čupaš crno ispod noktiju, al' brate vrediš svaku paru... samo nemoj da cimaš glavom sledeći put ljubim te...
+: Dogovoreno! Zovi opet kad budeš bio pri parama.
Kako ona stara narodna "Govori srpski da te ceo svet razume" nije dala neke zapaženije rezultate u poslednjih nekoliko eona a izgleda da to, bogami, neće učiniti ni u sledećih nekoliko, prosečni pripadnik nebeskog naroda primoran je da, zarad sporazumevanja sa evropskom i svetskom žgadijom, prlja svoj linguam musculus poganošću raznoraznih stranih, s prefiksom "svetskih", jezika tj. ako bi uopšte i poželeo da se upusti u interakciju sa narečenom (autor misli na žgadiju; prim.prev.).
Kažem "prlja" i "poganost" jer je - krajnje objektivno posmatrano - srpski jezik kao takav i pored svih svojih mana i nesavršenosti relativno čist, diktivno jasan i ne zahteva od svojih korisnika da krive usta, prave transferične grimase i(li) da pljuju sagovornike s preke strane a zbog kojekakvih umlauta, muklih konsonanata ili, prosto, "arabo-mađarština" pri izgovoru (sad sam izmislio tu reč, je l' da da je do jaja?), u vašem krajnje liberalnom poimanju tog sluteće kancerogenog termina. S ovim poslednjim u vezi svakako stoji i ta večna potreba nas Srba da jedan strani jezik "prevedemo" na naš maternji, odnosno da odgonetnemo njegovu fonetsko-praktičnu melodiku, potencijalno sakrivenu u onomatopeji života koji nas geografski okružuje. Razume se - ne u ovoliko puno reči i definicija, već jednostavno, narodski, štono kažu - po sluhu. To, naravno, podrazumeva i određenu primesu cinizma i sarkazma u čitavom procesu, ali su oni ionako osnovna baza svega što se radi na ovim prostorima tako da zbog da jedeš govna.
Elem, pred vama se nalazi omanja hrestomatija pomenutih onomatopejskih jednačina, mali fonetski leksikon koji bi trebalo posmatrati i kao svojevrsni priručnik u baratanju/razumevanju nekim/nekih od specifičnijih nesrBskih jezika, svakodnevno rabljenim na planeti ovoj izrabljenoj. Doviđorno i Guternaht.
1. Alahalahalahalahalahalahalah!
Jebeni zabrađeni, jebeni arapski jezik. Lingvistički C-4 koji estetski sasvim odgovara neobrijanim bradurinama, obrijanim mudima, dugim nosinama i samo(voz)dizanju u vazduh navedenom sortom eksploziva. Fazon - do jaja je nebitno šta i o čemu likovi pričaju kada im sve ionako zvuči k'o da repetitivno dozivaju Svevišnjeg...što, reala, i čine većinu svog životnog veka. Mali, pak, savet pri upotrebi narečene "univerzalice": L treba izgovarati sa jezikom poput čakije zabodenim tik iza "gornje proteze" jerbo će tako ono H onda zazvučati k'o da ste surduknuli kilo jebenog peska u svoje cenjeno ždrelo. Biti na oprezu zbog te čakije, doduše...
2. Khrrr-khrrr-khrrr-pu!
Iako vam ovo možda neće pomoći da ga razumete, definitvno će uticati na to da ga brže progovorite. Elem, najbolja moguća ohrrralna vežba na thrrržištu za izgovohrrrranje holandskog jezika...mada svoju dikciju možete pogoršati i sa onom iz broja #1 ovog primera. 24 Kitchen gledati čisto iz mizanthrrrropije prema samom sebi.
3. Ekereškekerešmekereš-gulaš!
Najmanje 24 padeža, vokalna harmonija, nepostojanje glagola "imati" i trista drugih gramatičkih silovanja moždanog sistema sažeto u jedan jedini verbalni podrig. Koliko god se trudio da bude jedinstven na svetu (sa finskim, fazon, čini jedinstveni šešir tzv. ugro-finskih jezika i nema jebeno ništa zajedničko sa istim), MAĐARSKI se, kako god da ga okreneš, uvek vrteo, vrti i vrteće oko jebene hrane...mada je gorka činjenica da ne zvuči ni upola tako ukusno kao đakonije koje nam dolaze iz zemlje sa kojom se graničimo i koja tu činjenicu preko svake mere eksploatiše. To je, međutim, neka druga priča, neki jedini granični prelaz...
4. HAJLHITLER!
Nije slučajno napisano velikim slovima.
Elem - jedini jezik na svetu pored rumunskog i japanskog koji će uvek zvučati kao da se sa nekim svađate, pa čak i onda kada budete želeli da se na njemu izrazite najuzvišenijom i najpoetskijom termonologijom mogućom (na primer "lajdenšaft", što znali "strast" ili "erhabenhajt", što se prevodi kao "uzvišenost"; prim.prev). Sintagma iz naslova će vam nedvosmisleno i omogućiti tu svađu ukoliko se nalazite na teritoriji države iz koje je i potekao ali biste svoj spas od javnog linča na Brandenburškoj Kapiji ili Aleksander Placu možda mogli da potražite u vickasto-partizanskim floskulama, tipa "Špric majn guzn!", "Šajze, šajze, majn Taube vajze..." i već epskom "Cvaj partizanen šlafen in kukuruzen." Glupe Švabe će vam se od srca nasmejati i popustiti stisak cokule sa predela vaše krvave face. Oni fašisti? Booože sačuvaj!
5. Ssssssssssssssssssssssss.
Želite da naučite španski jezik a niste rođeni sa retardiranim šprahfelerom? Nemojte očajavati. Sa jednostavnom vežbom iz naslova ssssssssavladaćete španssssssski dok ste rekli kekssssssss! Elem, ono što dijagnostička patologija prepoznaje i definiše kao interdentalni stigmatizam, u zemlji iz koje je poteklo najveće zlo u istoriji televizijskog serijskog programa (mada i mi imamo konja za trku) predstavlja genetski nasledno oruđe za verovatno najsmešniji izgovor jednog jezika još otkako je neki homo-erectus svom kolegi iz plemena batinom izbio zube a ovaj sutradan imao da brani magistarsku tezu na temu "DiDaktički DaDaizam u oslikavanju ptice DoDo po ziDovima i svoDovima renDom pećine". Inače, legedna kaže da je poreklo vrskavog "S" u španskom jeziku posledica bigotskog idolopoklonstva španskog naroda prema nedvosmisleno incestoidnom kralju Ferdinandu, koji je žešće vrskao jer je, jelte, bio žešći jebeni incest. S druge strane, Argentinci, Čileanci i ostali kolonizovani narodi, na primer, govore španski bez vrskanja. Tja, ko će ga znati, ionako su sve to ciganšture teške...
Mreža šifrovanih dimnih signala, po kojima se srodne duše prepoznaju i udvoje za dogovorenim brdom.
Neretko i kakav deran potraži sebi odgovarajuću zanimaciju, ali sa malo uspeha, jer jezik je stariji i od samog Smokvinog Lista, i nije izmišljen da bi mladomu sapunjaru na radost služio.
On: Udovac - var'o bih ženu
Ona: Usamljena - pred zakonom uparena, nedojebana
On: Profesor u najboljim godinama - nastavnik tehničkog, 62
Ona: Rukovodilac zanatskih radionica - ugošćava Tupperware prezentacije petkom
On: Galantan gospodin - srčem šlajm iz pete, tučem kad jebem, plaćam sok (može gaz.)
Ona: Korpulentna dama - gde god me 'apiš, ne bu' falilo
On: Motorizovan - ne mož' kod mene, skontaću neki bus, ako si baš u pizdi maminoj
Ona: Stambeno situirana - muž mi sredom radi treću, dođi slobodno
On: Evropski orijentisan - meć'o bih mačora gde daš, može mazanje domaćim paradajzom
Ona: Otvorenih shvatanja - može
On: Šifra: Vodolija - uzimam godišnji u februaru, pa da se istrsimo k'o ljudi
Ona: Šifra: Ljubav je večna - ma, samo da ga mi dignemo deda, pa mož' i na leto
U savremenom svetu u kojem se više ni ne zna ko, koga, kada i gde, već skoro sasvim zaboravljena sintagma old-skul džentlmenstva. Jedno od glavnih načela danas gotovo izumrlih muških kategorija koje su poštovale suprotan pol ili, tačnije, ONO što je isti od kada je Svevišnji zajebao Adama za jedno rebro imao da ponudi. Uglavnom, termin koji na veoma nedvosmislen način objašnjava čitavu filozofiju iza danas sasvim izlišnog a nekada tako krucijalnog udvaranja rendom ženskom čeljadetu. Takođe je izlišno reći "radi ubacivanja sopstvenog polnog organa u odgovarajući tuđi".
Elem, ljudski odnosi su do pre 100 i nešto godina bili daleko zamršeniji i odgovorniji nego danas. Ukoliko niste rođeni ili, barem, ODRASLI na selu gde se pokatkad i uspevalo uhvatiti štogod žensko zarad tzv. natačinjanja, kao mlad muškarac niste baš često mogli biti u prilici da sa pripadnicama nežnijeg pola razmenjujete reči, a kamoli nešto ozbiljnije, na primer "sokove telesnog tipa". To je u prošlosti, između ostalog, prouzrokovalo i veliki broj pesnika, pisaca, kompozitora i umetnika uopšte, koji su bili veoma plodni kao stvaraoci, ali su masovno umirali kao device ( i od neizlečivih bolesti, fazon, "prehlade" i sl.; prim.prev.), što se i dâ primetiti na portretima pojedinih od njih. Retki su bili carevi kao što je, primerice, bio Mocart koji je na svoju "donju dirigentsku palicu" natačinjao sve što je odavalo makar i promil estrogena, bio on s izvorom istog u srodstvu ili ne. Ostali su, pak, bili prinuđeni na zamorne i najčešće uzaludne rituale beskrajnih udvaranja nasumičnoj vlasnici para sisa, i to samo da bi najpre mogli da je ožene i tek potom taj brak i konzumiraju. Ne - muškarac je nekada zaista morao da se pomuči da bi jeb'o. Samo da bi posle i sâm bio jeban.
Neka im je zbog toga večna slava. Amin.
1845 god., Francuska
- Ali, gospodine Monteskje, moje su namere prema Vašoj gospođici kćerci ČASNE!
- Siguran sam da jesu, gospodine Flober, ali njena je pič...pardon, RUKA već odavno obećana sinu jednog kanadskog industrijalca...
***
2013 god., Srbija
- Radmila, želim da znaš da ja imam časne namere prema tebi i da...
- Ma, pusti to, čoveče, nego o'š me ti jebat' ili ne?!
Nakon što ste letimično pogledali grupicu hipi omladine na ekskurziji koja sa velikim žarom prelistava dela Bukovskog i Orvela, zatim par obrazovaca koji se prosvetljuju mislima oca Tadeja sve tražeći uputstvo za razbijanje trafike i semafora u dva poteza, dolazite do nje. Gužve, naravno.
U vazduhu se oseća nivo estrogena nezabeležen još od izlaska novog spota Vlade Georgijeva ili pojavljivanja Bosiljčić Ivana u čisto beloj, sigurno beloj uniformi predratnog (da ne kažem kraljevskog) avijatičara. Dok se polako uguravate, nadajući se da se možda na tom štandu nešto deli, što je, uostalom, možda i jedina funkcija bilo kog Sajma, shvatate da se tu samo prodaju knjige, ništa više. I to kakve knjige. Random anglosaksonsko žensko ime i prezime predstavlja svoje delo - "Zašto muškarci vole kučke"/"Zašto se uvek zaljubim u kretena"/"Jedem govna a guza mi je još uvek čvrsta". Zatim, domaće alapače (čak ni ne mislim na onu nosatu spodobu, mnogi su je opisali pre mene) sa delima kao što su "Muškarci su kao čokolada". Uz već pomalo olinjale ispovesti raznih kurvi, narkomanki, vozačica tramvaja i baba sera, koje nivo ženske empatije podižu na neslućene visine (što podseća na vremena kad se cela nacija trzala dok je onaj latino jebač noževima pravio konture Kasandrinog tela), glavno mesto zauzima jedna jedina, nenadjebiva, večna inspiracija Zdravka Šotre, Tijanićev glavni izvor profita, najveći glumački izazov Slobode Mićalović... ona.
Raspamećeni "hodajući novčanici" kupuju ovakvo štivo istim onim žarom kao onomad kad se Luj Viton pojavio u kineskom tržnom centru. Razumem, jebi ga, sve su teži zadaci pred današnjom ženom, više se ne očekuje da je samo vredna domaćica i školovana, sad treba i da je načitana, pa je ovo odlična prilika da se ide u korak sa modernim vremenom.
Saznanje da se na jednom štandu prodaje Ranjeni orao po istoj ceni kao i zbirka viceva o Čaku Norisu, je donekle popravilo taj dan.