Ruke žena, tih savršenstava na poljani, tih bića sa rupom. Ruke žena na proslavi negovane ruke, neznajušče šta će sa sobom ruke, providne Veneove ruke. Ona mi se gadi i strogoćom pleni jebozovnošću pa u gužvi čujem kako je ružna a ne priliči joj da preti jebanjem neke mamice malo. Ovi malo joj je posebno ružan dodatak, ima oca lokal patriotu, vitalnog, sedih prsiju, on drži pod kontrolom - takav mu je stav, on zna pretke i da razlikuje pečurke. A papirić ona savija, ne zna šta će, crni lak joj nije bio crni lak, njene sasvim bele ruke sviraju simfonije. Prsti njeni pak obavijaju kurčeve s vremena na vreme. Milion kurčeva u sali landaraju a na licima se to ne vidi. Matoro ogromno stopalo ružno pruženo ispod stola preko sveta, to stopalo zahteva, ono traži, stopalo je ambasador kurca. O Ružnih Li Stopala Katarina U Životima Našim, tako su pevali. Olbrajtova kučko stara tebi treba srpska kara, tako smo pevali mi, petlići Fk Vodojaža.
Baba, kao takva, takođe ima pravo po konvencijama da uživa u ploti svojoj. No starice grabiš li ti kurčeve sede pomešate li svoje šake pa ne znate koja je čija. Matorost baš jednači, lizneš pa zalepiš otpalu traku sa vrata, kakvu traku, dobro lizneš pa zakuvaš supu. Na kraju isto je: pirgavi batak i ocvali ud, nokat isto glupo odjekuje, stvarno šta nokat radi tu onako glupo se presijavajući.
Otkad sam čuo da ta baba švalera ima ne spavam i stalno vidim njenu mušku ruku kojom zavrće šije pilićima kako isto tako zavija šije kurčevima, a to je baš onako muška, dunđerska ruka koja se mirno klati dok majstor drugom rukom udara šljus.
Deca su neiskvaren produkt ljubavi dvoje ljudi. Kao takva ona su dobra, fina, poslušna i svi ih vole. Imaju svoje nestašluke, ali to je normalno, svi smo ih mi imali. Onda upijaju sve što čuju, i kada ih nešto muči obavezno pitaju: "Što?" Rastu, ravijaju se, pronalaze nova interesovanja, uče da crtaju i pišu. Igraju klikere, viktoriju i kr-kr, ako su ženskog pola školice, preskaču lastiš i šminkaju se maminom šminkom. I dalje su neiskvareni osim nekih malih pakosti koje samo mogu da nasmeju roditelje. Krenu tako prve ljubavi, podele prvi sendvič sa osobom suprotnog pola, piju jedan sokić na istu slamčicu. Lepota.
A onda ta ista deca otkriju kompjuter. Igrom slučaja negde zalutaju na link za Vukajliju. Nažalost. Onda se pokvare. Pa lupaju minuse, jer eto pubertet ih drma, pa računaju da na svakom mestu moraju pokazati svoj stav. Čitaju definicije bez razumevanja i daju minuse, jer od blejanja za kompjuterom ne stignu ništa ni da nauče u školi. A moglo je biti sasvim drugačije.
Deco, hejteri i deco hejtera,
Obraćam se isključivo i samo vama. Pisaću prostim pastirskim jezikom jer drugi ne razumete, pošto od silnog blejanja, u školi niste ništa naučili. Ali ajde da vam oprostim to. Vi niste naučeni ni nekim osnovnim životnim vrednostima, osim para ništa drugo niste poneli od kuće. I ulično vaspitanje je za vas luksuz. Tamo se bre stvaraju šmekeri, sportisti, jebači, vi ni to niste. I iskreno vas žalim, vas i vaše ameboidno ponašanje. Nije vam jasno šta je ameba, e pa deco peti razred osnovne škole, biologija, prvo polugodište. Odite u podrum, nađite tu prašnjavu knjigu iz biologije i pogledajte o čemu vam pričam. Obećao sam da ću pričati stočarskim jezikom, oprostite, slučajno mi ova reč izlete.
Slušajte me sada mali idioti, od sada pa na dalje zahtevam od vas da uključite ono malo mozga kojeg ste imali kada ste pravili kule od peska. Znači niste bili bez mozga, imate vi to negde duboko u sebi. Znači, kada izađe neka definicija, ako ne razumete, a velika je verovatnoća, nemojte lupiti minus, nemojte ni plus, jednostavno ostanite uzdržani. Onda, kada vidite dugu definiciju, ja znam da to kod vas stvara mučninu, jer više od pola strane odjednom u životu niste pročitali. Znam da nećete čitati takvu definiciju, ali nemojte joj davati minus, ostanite uzdržani, nekako lepo Nesvrstani. Nemojte dolaziti u hordama, ako već hejtujete, hejtujte manje providno, provaljeni ste. A vi hejteri kada vidite da neka defka nezaustavljivo srlja u progres, nemojte po principu "Zvaću decu-Decooo!" da zovete ove male mozgove da dođu na Vukajliju i da istoj toj definiciji polupaju minuse. Jer neko se trudio da napiše tu definiciju, taj poseduje takmičarski duh i motivaciju koju mu vi svakodnevno ubijate. E sad i u toj grupaciji ljudi ima slabijih ljudi, koji će odustati od borbe protiv vas i pobeći odavde glavom bez obzira da ne bi otišli u Lazu. Ali neki će ostati i boriti se protiv vas. Na zajebanog ste se namerili, na zajebanog ste udarili. Ali ovo je samo početak moje borbe. Setite se kako je bilo lepo vreme kada ste posle emitovanja "Laku noć deco" grlili svog plišanog medu i tonuli u prvi san. Balavili ste po jastuku. Znači imali ste emocije. Ima nade. Zato ovo i radim, jer istinski verujem da možete probuditi promil dobrog, koji je zarobljen negde u vama. Šta je promil, to vam je 10 puta manje od posto. Znači siguran sam 1000 promila da možete biti bolji! Potrudite se, biće vam lepše, osećaćete se bolje verujte mi na reč.
Zaboravih da vam kažem najbitniju stvar, pošto će ova defka brzo otići sa prve strane u zaborav, prenesite ovu poruku vašim istomišljenicima i drugarima. Dobro, znam da je nećete zapamtiti celu, ali prenesite makar najbitnije delove. Videćete kako će ovaj svet odjednom postati lepše mesto.
Osobe koje postaju ekstremno religiozne dan ili minut pre nekog važnog ispita. Drevna tehnika "manipulacije" Božije volje.
Ja:(molitva stav) "Bože, molim te usliši moje molitve, ako položim ovaj ispit, ići ću svaki dan u crvku i svaki dan ću ti se moliti, jer ću znati da postojiš." Dan kasnije... Asistent:"Radonjić, 6. " Ja:"Ma kakav Bog kak'e pičke materine, ovaj ispit sam položio jer sam krvavo učio, bre!"
Mora da sam mnogo glup! Meni, bre, nikad nije dosta. Nije mi dosta kad jebem, celog života bih samo to radio, ali ima niz ograničavajućih faktora, nije mi dosta kad jedem i u tom kontekstu ova prejaka reč sastavljena od dve reči i ima smisla. Moglo bi se naći još prigodnih upotreba, ali je najiritantnija upravo najčešća upotreba ovog besedničkog cveta.
Nekad je negde neko pametan, ili se samo tako predstavljao, koncizno naveo niz ubedljivih argumenata i, smatrajući da su jasni i neoborivi, uzviknuo: "Pametnom dosta", računajući da razumnom biću ne mora očigledne činjenice da razlaže na sitna crevca.
Danas svaka šuša promumla proširenu, veoma prostu rečenicu i likujući dodaje: "Pametnom dosta!" Šta dosta, milosnu ti majku, šum koji si izbacio više nikad nećeš ponoviti, niti sâm razumeš šta si rekao, a poštapaš se nekom izlizanom frazom! Moraš umeti da odbraniš stav, a ne da se kriješ iza olinjale parole! Nije mi dosta, može biti da kasno palim, stoga objasni ili ćuti! Takvom retorikom pokušavaš sebe implicitno da uvedeš u svet pametnih, al' ne ide! Šupalj si kō crkveno zvono, što bi rekao panonski paor, mornar, tamburaš, govnar... Uglavnom, neki zanatlija, šta li je?!
Pametnom dosta! Ili nije?
-Šefe, 'oće li biti šta od onog mog honorara, mnogo sam vremena utrošio, a nije mi baš bilo u opisu posla? -Može, mali, evo kovertice, Bata pamti kad mu se učini. -Nisam ti ja UČINIO, radio sam za pare! -Evo šuške, dvaesiljada! -Kol'ko? -Dvadesethiljadadinarazareznulanulapara! Šta nije jasno? -Dogovorili smo se za pedeset! -Uzmi pare i ne sviraj kurcu! Pametnom dosta, ti si pametan, dosta ti je! Hahaha! Od svakog dinara ćeš napraviti dva! -Slušaj, džiberu, vadi ostatak da ne radi štangla po lobanji, a pošto nisi pametan, biće dosta kad se umorim! -Dobro, dobro, šalio sam se! Ti baš ne znaš za šalu!
-Šta bi, crni Gavrilo? Trideset sekundi deljaš i sve uprskaš! I isprskaš! -Pametnom dosta, kako reče antički filozof, Dragan Marković Palma, kekeke! -Znaš šta, pametnjakoviću, odoh ja na doradu kod ludog Stojana, a tebi kad se prohte, pametan si, snađi se sam!
Problem sa egom se uvek manifestuje kao naglašeni kompleks više vrednosti. Tada osoba uvek misli da je u pravu, pa čak i kada joj dokažete da nije, ona ne priznaje da je bila u krivu. Ne samo to, takve osobe koriste sve moguće jezičke manipulacije i akrobacije da izbegnu nezgodna pitanja ili da na neki način istaknu sebe. U pozadini ovoga poremećaja može da bude zaista jak i razvijen ego koji duboko veruje u svoju superiornost, ali takvi slučajevi su u manjini. Velika većina ljudi koji imaju problem sa egom je zapravo nesigurna u sebe ili čak pati od kompleksa niže vrednosti. Da bi odbranili svoju krhku ličnost, stoga stalno zauzimaju krajnje arogantan i do krajnosti tvrdoglav stav i vole da se inate više nego lego leba da jedu. U svakom slučaju nije lepo iskustvo provoditi mnogo vremena sa takvim ljudima. I iskreno ne zna se koji su gori da li oni što stvarno misle da su Bogom dani, ili oni koji svoju nesigurnost kompenzuju zauzimanjem garda. Ako je takva osoba još uz to žena, bežite glavom bez obzira!
Bilo da se radi o popunjavanju upitnika za učlanjenje u neku organizaciju, ankete, nečijeg spomenara, pisanju CV-a za zaposlenje u nuklearnoj elektrani, pisanje o sebi na za-to-predviđenoj rubrici na profilu neke društvene mreže ili pak davanju intervjua (na bilo koju temu) za televiziju/radio/internet portal, ova fraza je sveprisutna, ako ste veseli zeleni tinejdžerčić koji se još nije u potpunosti identificirao, ali želi da ga svi smatraju za über kul lika i uzimaju za uzor u kulerstvu, mada se ni po čemu ne izdvaja od gomile. Čak štaviše, on misli da je originalan ako voli sve ono što vole drugi, čak i ako mu se neki konkretni elementi iz tog "svega" ne sviđaju i iako ih mora zavoljeti na silu. Ovaj botantski stav je posljedica nesigurnosti mlađahnog pojedinca, koja je proizašla iz zapadnjačke utrke za popularnošću (što je zapravo nešto bezazleniji pandan utrke za kapitalom, koju također, kao sastavni dio, nosi zapadnjačka kultura). Dakle, "sve što vole mladi" je zaštitni mehanizam jadnog djetešceta nesposobnog da odabere originalniji put, pa mijenja ime u Mujo i ide za svim turcima.
A: ...blablabla... volim sve što vole mladi... B: Ček ček, šta to znači? Evo na primjer - muzika. Jel slušaš Bobana Rajovića? A: Da, naravno, baš je fensi lik. B: Znam, to vole mladi. A jel slušaš Sepulturu, i to vole neki mladi?
-Nadrkani vozač autobusa; -Polupokvaren autobus; -Nakrcan bus ljudima koji stalno iznova ulaze; -Da si u sred srede, bez ikakvog rukodržača u blizini; -Oko tebe trougao- nepokretni deda, žena bez ikakvog obzira za druge i jedan od onih ljudi koji iz nepoznatog razloga imaju potrebu da zauzmu što je više prostora moguće, poželjno napaljeni “frajer”.
Ako nema nekih od ovih uslova nije problem, sem umanjene efikasnosti, ali ih skoro uvek dobijamo k’o na tacni. U 90% slučajeva. Sada je važno zauzeti stav što manje raširenih nogu, ne bi li balansiranje bilo otežano. Jednom rukom se uhvatite za najdalji mogući rukodržač (koji je ustvari jedini vama dostupan) I samo od sebe počeće naprezanje mišića, najviše ruku. Povremeno zameniti ruke na držaču. Naravno, naglo kočenje busa je neizbežno, ali ono nam samo još više oteža vežbu, što mi, naravno, želimo. Do željene destinacije osećaćete popriličan bol u telu, ali to samo znači da ste još jedanput obavili dobar posao.
Suprotno osnovnoj logici, ponašanje koje je u ljudskom društvu kontraproduktivno. Za većinu je neshvatljivo, a za malo manje ljudi stvar koja će navući gnev na Vas i apsolutno je neoprostiva. Kada ide sa umerenim/promišljenim stavovima, onda ste najebali. Ipak, ako je Vaš kontakt na apsolutnom minimumu, onda i nije tolko kontraproduktivna.
Logika, naravno, uvek postoji, ali, da bi je ispratili, morate da je savijete milion puta. Takva su vam ta socioloska istrazivanja - to je ozbiljna nauka.
Uglavnom ljudi smatraju da ih ignorišete, da mislite da ste na višem nivou i slične ekvivalentno negativne stvari. Od Vas se, takođe, očekuje i da imate neki čvrst (ako ne i ekstreman) stav po pitanju svega, to se smatra za "ličnost". Ako gledate svoja posla, "na istim talasnim dužinama" ste sa najmanjim brojem ljudi u društvu, a za ostale je to, kao što rekoh, velika uvreda.
Znači, ako želite da funkcionišete u harmoniji sa društvom, ne smete da gledate samo svoj posao, već morate barem da isfolirate da Vam je stalo bar do dela stvari koje Vam generalno u životu ništa ne znače...
Pojava koja se sastoji u tome da kada u nekom kafiću prosjak (najčešće neki mali Cigo) priđe za sto gde sedi društvo od 5-6 ljudi NIKO od njih ne daje novac, jer je opšteprihvaćeni stav: 1. da su prosjaci neradnici i da treba da rade, a ne da prose 2. da ni ja (bilo ko to bio i ma koliko para imao) nemam para ni za sebe a kamoli da delim tamo nekim prosjacima 3. da ispadaš glup ako mu daš pare 4. da treba biti što suroviji u sikterisanju prosjaka, jer ne samo da prose već su i dosadni, bezobrazni i prljavi
E zbog tog opšteprihvaćenog stava NIKO neće dati pare iako bi možda i udelio nešto da se njega samog pita ili da je u drugačijoj situaciji. A što se samog tog opšteprihvaćenog stava tiče, on iako je jednim delom ispravan (da je bolje da rade nego da prose) ne bi trebao uticati na našu odluku da damo prosjaku nešto što je za nas sitno, a njemu mnogo znači, jer on (pa čak i ako mu je prosjačenje "biznis") dobija novac samo od onih koji odluče da daju.
Pretovareni džentlmen koji proklinje trenutak kada se ponudio da pomogne damama da ne vuku velike kofere. Neće bariti.
Džentlmen: Oooo dame, kako mogu da vam pomognem? (šmekerski pogled i zavodnički stav) Devojke: Hihihihihi! Možeš li da nam poneseš ove kofere, ne možemo same? Džentlmen: Sve za dame. (namig) Ooopa. Dama 1: E, i ovaj kofer. (osmeh) Dama 2: Povedi i Fifiku. Dama 1: Jao što je sladak ovaj torbar. Džentlmen: (Torbar, kud se ponudih da pomognem? Nećeš ih zbariti nikad.)