Konstanta, aksiom, koji već dugo opstaje na ovim prostorima i odnsi se na čitavu radničku, srednju klasu koja posle svog radnog vremena odlazi u kafanu na ispijanje i razmenjivanje gorkog taloga iskustva sa kolegama ili kafanskim drugovima. Svoj najveći zenit ova pojava imala je za vreme socijalizma kada se izlazilo u toku radnog vremena na jednu sa nogu.

Stara dogma o ovoj ligi izuzetnih džentlmena. Naš isklišeiziran ton obraćanja nama samima. Izjava, predskazanje, opšteprihvaćeno sa tihim oduševljenjem među nesvjesno sastavljenim ispucalim dlanova metalnih radnika. Ljudi koji su u većini, koji ne žele da siluju svijet i koji pružaju više nego što uzimaju, moraju da ištu pred šačicom nezaslužnih za ono što je njihovo. Riječ 'raj' je ta kojom bivaju zaneseni, smtnuvši s uma na ključnu riječ: 'odlaze'... Sa parom obećanja još jedan radnik se otisnuo iznad dvodimenzionalnog svijeta, ugrabio zvučnije ime, izmislio elitu, stavio povodac grupi potčinjenih sledbenika u kojima se javila želja da ga svrgnu, i nahuškao protiv ostatka svojih. Pripadnici radničke klase su sve manje ljudi a sve više radnici, i što su brojniji, sve su manji, limes koji teži mravu, biću koje od svijesti ima samo poriv ka preživljavanju i koje radi po milimetarski preciznom planu za opšte dobro. U toj opštosti, svoje 'dobro' ne vidi od tereta koji nosi iznad glave, nekoliko puta težeg od sebe...Bez glasa, bez incidenta, bez identiteta, radnička klasa odlazi.