
Konstanta, aksiom, koji već dugo opstaje na ovim prostorima i odnsi se na čitavu radničku, srednju klasu koja posle svog radnog vremena odlazi u kafanu na ispijanje i razmenjivanje gorkog taloga iskustva sa kolegama ili kafanskim drugovima. Svoj najveći zenit ova pojava imala je za vreme socijalizma kada se izlazilo u toku radnog vremena na jednu sa nogu.
Stara dogma o ovoj ligi izuzetnih džentlmena. Naš isklišeiziran ton obraćanja nama samima. Izjava, predskazanje, opšteprihvaćeno sa tihim oduševljenjem među nesvjesno sastavljenim ispucalim dlanova metalnih radnika. Ljudi koji su u većini, koji ne žele da siluju svijet i koji pružaju više nego što uzimaju, moraju da ištu pred šačicom nezaslužnih za ono što je njihovo. Riječ 'raj' je ta kojom bivaju zaneseni, smtnuvši s uma na ključnu riječ: 'odlaze'... Sa parom obećanja još jedan radnik se otisnuo iznad dvodimenzionalnog svijeta, ugrabio zvučnije ime, izmislio elitu, stavio povodac grupi potčinjenih sledbenika u kojima se javila želja da ga svrgnu, i nahuškao protiv ostatka svojih. Pripadnici radničke klase su sve manje ljudi a sve više radnici, i što su brojniji, sve su manji, limes koji teži mravu, biću koje od svijesti ima samo poriv ka preživljavanju i koje radi po milimetarski preciznom planu za opšte dobro. U toj opštosti, svoje 'dobro' ne vidi od tereta koji nosi iznad glave, nekoliko puta težeg od sebe...Bez glasa, bez incidenta, bez identiteta, radnička klasa odlazi.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.