Stariji čitali, mlađi igrali.
Seljober
Iščekivni veznik.
-Mare, znaš kakvu sam sisu vido juče!
-Pričaj!
-Sreo Martu juče.
-I?
-Odemo na piće.
-I?
-Zovne me kući.
-I?
-Odem, naravno.
-I?
-Odemo u njenu sobu.
-I?
-Uleti njen ćale, peškir oko dupeta, biceps kao moja glava, ali sisa, matori, ja takvu sisu u životu nisam video. Da provedem život na benču, ne bih ono postigao. Posle kad sam otišo u teretanu, toliko me uradilo da sam tri serije više nego inače izbacio.
Psihički polu-poremećaj u našem narodu opšte poznat kao "bubice". Manifestuje se kroz niz karakteristika, najčešće u vidu potrebe da se nešto uradi bez svesne želje za tim ili putem repetitivnog ponašanja. Znate ono kad vidite sliku na zidu koja visi pomalo ukrivo i popizdite zato što ne možete da je ispravite iako nema neke preke potrebe za tim? To je kompulsivnost. Ako ne možete da zaspite zbog toga, to je onda opsesivnost. Njihova kombinacija ponekad može dati veoma interesantne obrasce ponašanja koje će okolina prihvatiti kao jezive, iritantne ili zanimljive.
(U autobusu)
- Izvini, šta to radiš?
- Pa, ovaj, jedan pramen kose vam je malo, uh, štrčao, pa sam ga, znate, ispravio...
- Bože me sačuvaj! MANIJAK!!! MANIJAK!!!
--------------------------------------------
(U toku seksa)
- Čekaj, čekaj, stani.
- Šta je sad?!
- Iskočili smo iz ritma.
- Molim?!
- Pa išli smo tap-tap-tap, a ti si u poslednjih trideset sekundi napravila dve pauze.
- E, hvataj ti ritam sa svojom rukom, ja odoh!
--------------------------------------------
(U kafani)
- Šta ćete da popijete, momci?
- Ja ću jednu dunju i jedno točeno.
- Meni ćete dati tri dunje i tri točena.
- Što tri?
- Brate, moram sve u trojkama.
- Koji sti car!
Basket - not to be confused with košarka - je sport koji se igra na jednom košu čija visina zavisi od napaljenosti lokanlih šatro-crnaca koji se bese za isti, a pravila su jednaka pravilima najjačeg na terenu u tom trenutku. Za dobar basket su uvek potrebni jedan 'munja' (plej) i jedan 'šilja' (centar koji ne zna da hoda jer da zna sa tom visinom bi već igrao za neki klub i ne bi blejao na basketu ispred zgrade). Basket, za razliku od košarke, obično dobije onaj ko se bolje raspravlja i/ili napušava! Basket je inče multidisciplinaran sport koji pod određenim uslovima može da pređe u ultimate fight, street fight, WWF, kevatanje ili pravnu diskusiju (brate po novim pravilima to je dupla ...)
Koš faul
Ne važi koš, faulirao sam te pre šuta
Ma daj ne seri
Kome bre ti ne seri mamu ti ...
#"#$@$%&/%!"(/$&/&!!!
Prtljag.
Veoma poseban prtljag. Onaj koji se nosi na put bez povratka. Sad, mnogi od vas će pomisliti da se radi o smrti, ali ne. radi se o bežanju. Odlivu mudrozbora i mudrosera. Sirotinji koja juri goli život, majstorima, profesorima, doktorima, običnoj i neobičnoj bagri koja je rešila da svoju sreću traži drugde. Da svoj znoj naplati i živi dostojanstveno,onako kako ovde nikad neće moći.
U ovo pobegulje se ne mogu uključiti i deca gastarbajtera. Ali njihovi roditelji mogu, ako su prvi u svoj porodici koji su rešili da odu. Niko se nije rodio sa željom da pobegne odavde. Jednostavno te nešto natera. Probudiš se jedan dan, shvatiš da imaš određeni broj godina, crnčiš i dirinčiš pošteno,baš onako kako te je pokojni ćale učio, a ni kučeta ni mačeta, ni roda ni poroda, samo trijestinu godina u guzici. To je sve što imaš. POla života proživeo, gde si bio-nigde, šta si radio-ništa. A godine idu sve brže. Strah, bes, ljutnja, pomirenje, misao, raspitivanje, odluka, i- pakuješ se. Gaće i jedna fotografija u ranac, a sliku dvorišta spakuješ negde u glavi, kao i boju starog crepa i miris lipe. I pičiš.
Da se ne vratiš.
- Kume, zvao sam te da se oprostimo.
- Šta kenjaš bre? U utorak idemo kod Miće Koze na roštilj, jes' zaboravio?
- Bez mene kume. Odlazim.
- Gde?
- Ne znam. Našao sam prevoz do Frankfurta, a posle ću da vidim.
- Kakav Frankfurt, koji ti je?
- Moram.
- Dobro, i kad se vraćaš?
- Ako Bog da, nikad.
- E, ne teraj me da uberem tarabu, znaš da umem da povitlam sa njom.
- Ozbiljan sam, kume. Nema meni ovde života. Ne mogu više.
- E pa fala kurcu ako je tako. Kad sam ti je govorio da to uradiš? Student generacije, 10 godina bez posla, živi u podrumu zgrade. Beži, samo što dalje. Evo ti 50 jura nek ti se nađe, nemam više.
- Nemoj kume, ne treba.
- Drži te pare i ne seri. Nek' ti je srećan put. Javi se nekad, da znam jel si živ.
Današnji humor na većini srpskih medija.
Za razliku od inkluzivnog školstva, gde je cilj da se deca sa smetnjama u razvoju ne osete zapostavljeno i odbačeno i zato uče zajedno sa ostalom decom, inkluzivni humor ima za svoj cilj da ono što bi trebalo da je smešno samo onima sa smetnjama u razvoju, u procesu opšte kretenizacije, nametne svima kao jedino dobro i prihvatljivo.
He, he, Bata Đošo, kako si samo smešan...
Ženo, pusti ručak, dođi da gledamo Kursadžije, saće Slovenac opet dispadne peder, a Bosanac glup!...
U Kuriru opet namontirali Đilasa iza rešetaka, a gola žena pored kaže "Meni slobodno stavite lisice!". He, he, kako su maštoviti...
Hahaha! Vodoinstalater Žika prdno i opet intelektualac Milan ispao glup! E, moj kolektore, džaba tebi sve one tvoje škole!
Nekada davno, kada onlajn timske igre kao što je "Warcraft" nisu ni bile u planu, naša (i ne samo naša) siva emigracija je u dugim pohodima po belosvetskim, velegradskim ulicama tragala za mrvicama bilo kakve hrane, kako bi spojili jedan dan sa sledećim.
Bili su azilanti, begunci od režima (neki su to zaista i bili, a neki su se bogme malkice folirali), bez igde ikoga svoga da im pomogne, nisu znali jezik i nikoga nije briga za njih. "Eto vam", reći će im službenik zemlje u koju su pobegli, "evo vam ulica, mogućnosti su mnogobrojne." Ako posla i ima, kako ga naći? Kako se prehraniti.
Kockice šećera. Bele se kao biseri na ogrlici supruge lokalnog aristokrate, bogatuna. Primamljive su, tako bele i tako slatke. Stoje u posudi, samo čekaju da ih uzmeš i, umesto u kaficu ili čaj, sve strpaš u usta. Da tako prevariš stomak, da obmaneš sebe da nisi gladan.
Kockice šećera - samo neka ih u posudi bude. Makar samo jedna, ako već ne dve...
"Vidiš, prijatelju - ti su nam dani bili teški - preteški. Pakleni, ako ćemo realni biti. Gluvarili smo ulicama, šetali šatro nezainteresovani. Snimali smo po baštama kafea gde ima šećera u posudicama i pamtili koliko konobara ima i koje stolove koji od njih opslužuje. U tim trenucima su nam bili veći neprijatelji nego kljunovi. Prepoznavali su nas u masi samo tako. Ne zato što smo bili bedno odeveni, već zato što su znali za čim tragamo. Samo po pogledu su znali ko smo.
A, taj šećer, prijatelju, taj šećer nam je bio sve. Znaš li ti kako se stomak steže kada 4 dana ništa ne jedeš, a radio si kod francuske bakice celi dan i celu noć, bez hrane, nadajući se da će ti platiti sve na kraju, a ona nas izbaci kao stoku, plašeći nas žandarmima. I onda vidiš taj šećer, te kockice koje kao da su od belog zlata koliko ih kelneri čuvaju.
Samo smo čekali da se sto isprazni, brzo smo se približavali i šakom gledali da pokupimo što više kockica. Jedna, dve ili deset - nebitno je, samo zgrabi nešto. Lakše je bilo kada se nakupi nešto siće, pa se naruči kafa - tada poručiš još šećera. Ovako, kada nemaš ni cvonjka, tada je, prijatelju moj, tada je najteže."
Najveći neradnik u grupi neradnika zvanoj "sindikalno rukovodstvo". Krivinaš koji je radio na nekom radnom mestu gde nema redovnih dnevnih obaveza koje svakako treba u toku dana završiti, ili je radno mesto takvo da celodnevna prisutnost nije neophodna. Dakle, predsednik sindikata je bio "Referent za ONO i DSZ (Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita). Kad se to ukinulo, brže bolje je zgrabio (ne)radno mesto "Referent za protivpožarnu zaštitu", ili ako mu se posrećilo "Referent za zaštitu na radu". Ili ako mu se baš posrećilo i ima debele veze "Referent za ekologiju".
Pošto je po prirodi lenj, svaku proveru svojih radnih sposobnosti, ili vrednovanje rezultata njegovog (ne)rada shvata kao ličnu uvredu, i onda je jednog dana lupio šakom o sto i rekao "Ne može više ovako, da se poslodavac bahato ponaša i krši naša radnička prava".
Onda je počeo da ide na sednice sindikalnog rukovodstva, i posle par sednica, kad je najstariji otišao u penziju - stekao je prvu sindikalnu funkciju.
Posle se ide utabanim stazama: organizovanje merenja krvnog pritiska, svinjske polutke (tu se ugradi oko 10%), krompir i luka (dobar je 15%), a neretko i posteljina i posuđe (20%).
Kad treba zatvoriti sektor koji vlasniku kapitala stvara samo gubitak, i otpustiti veći broj radnika, on, kao glavni sindikalista, može da kaže "otpremnina od 150 EUR po godini radnog staža je sasvim fer ponuda i radnici će to prihvatiti". Ili, takođe može da kaže "250 EUR po godini radnog staža je sramna ponuda i mi ćemo blokirati celu fabriku sve dok se poslodavac ponaša nemarno". Dakle, sve je u tome koliko ga poslodavac potplati.
Za radnike, fabriku i sindikat ga savršeno zabole kurac, jedina mu je misao kako se što više nafatirati dok ga drugi, još pohlepniji i bezobzirniji neradnik ne otera sa mesta predsednika.
Kada on pokaže ponoć, princeza se pretvara u bundevu.
Mukotrpan proces vraćanja sa pauze, poslije 15-ak tura pića.
- E, ćao, šta se radi?
- Eo, tražim pos'o.
- Pa, kako tražiš posao, zar ti ne radiš već?
- Ma radim brate, ali ne znam gdje radim.
Skup različitih radnji koje služe da muškarca vrate na pravi put muškosti sa kog je nizom nesrećnih okolnosti skrenuo.
Jebiga, navukla te kurva na zdrav život i metroseksalni fazon. Uradio si to zbog nje. Na trenutak ti je čak izgledalo i da je to do jaja tako. Barem su oni sa TV-a govorili da jeste. Izdepilirao si se potpuno. Redovno si sek'o nokte na nogama. Prestao si da pušiš. Prestao si da piješ. Prestao da jedeš masno. Nisi više gledao fudbal. Možda samo malo Real, Barsu i Arsenal. Nisi ga ni igrao više. Da se ne znojiš.
Al patka. Otišla je sa drugim likom, još metroseksualnijim od tebe. Ovaj je vegan. Moderator Fb strane Životinje su bolje od ljudi. Spašava mačiće. Zna da uklopi boje. Ne zaboravi da stavi podmetač kada pije ceđenu pomorandžu. Gleda slike u Art Zoni sa uživanjem i razumevanjem, a ne kao ti da blene u njih kao kada je prvi put vid'o pičku. Zna šta da naruči u salad-baru. I šta sad?
Sad bi nazad kod drugara koji upravo sede, vare neku gandžu i igraju PES. Sad bi opet da upadneš na onaj termin u balonu koji se igra nedeljom od osam uveče i gde u devedeset posto slučajeva izbija tuča na pola termina, jer se igra Partizan - Zvezda. Sad bi da baneš u Durmitor sa ortacima i oljuštiš dobru porciju jagnjetine i jedno deset piva. Ili makar neku dobru punjenu pljeku da odereš u Dafu.
Ne očajavaj. Ako su ti pravi ortaci primiće te nazad u čopor. Samo treba da se očistiš i vratiš u normalan fazon, a to nije lak posao. Metroseksualizam je kao droga. Iako je u principu sranje i nisi ga voleo, navučen si na njega sada, ali istrajni ljudi mogu sve, tako da glavu gore i bori se. Pobedićeš.
- Deste ljudi.
- Opaaaaaa. Vidi ko je to nama došao. Đole Stanković-Jakovljević.
- Gospodin Integralni.
- Đole Filgud.
- E aj ne serite vas trojica.
- Pa moramo malo da te bušimo kad si gejčuga. Otkud ti brate?
- Ma svratio malo, da vidim šta radite.
- Pa iznenađeni smo. Nema te već mesecima. Nećeš sondžu da baciš sa nama, nema te na terminu, nećeš na tekme, a pošteno se nismo napili odavno.
- Sjebala te ona skroz. Poč'o si i obrve da čupaš.
- A i ta frizura brate. Ne ide taj jež na tol'ku glavudžu.
- E ovo je greška bila. Odo' ja.
- Čekaj, čekaj, stani bre. Zajebavamo se malo.
- Šta se drkaš odmah jebote. Trebao bi da ćutiš i trpiš malo znaš.
- A jebiga. Zasrao sam.
- Da znaš da jesi. Čuli smo da te ostavila zbog Caneta Balerine.
- Jeste. Mislio sam da je lik gej. Puštao sam da se druže. Kao moderno je to. Drug gej. Kad ono, Cane mi skinuo ribu.
- Ladno ti Cane skin'o ribu ahahaha
- jebote šta se tebi desilo, nevera.
- I sada bi opet na staro da se vratiš?
- Da.
- Dobro, ali prvo moraš iskreno da mi odgovriš na jedno pitanje.
- Pucaj.
- Jesi dozvolio da ti nešto furne u bulju?
- E sisaj kurac, idem ja.
- Stani bre. To je jako bitno. Ako si to dozvolio proces se ne može obrnuti.
- Naravno da nisam dozvolio. Pa za šta me smatrate?
- Otkud znam matori. Sve ostalo si dozvolio.
- Da bre. Vidi u šta te pretvorila. K'o da gledam nekog glavatog Danijela Đokića.
- Dobro, neću više takav da budem. Šta da radim?
- Sva sreća, nalaziš se u istoj prostoriji sa ekspertima metroseksualne detoksikacije.
- Kad mi završimo sa tobom izgledaćeš ponovo kao muško.
- Da počnemo. Prvo što trebaš da uradiš je da stučeš jednu brzo rakiju da prostruji malo krv kroz tebe. Zaboravi na koktele i sake. To je stvar prošlosti.
- Dobro.
- Onda pojedi parče ove Đoletove pice sa kulenom. Skoknućemo posle do pekare po još.
- Kad se naduvamo ponovo.
- Naravno. Onda idi do kuće, pobacaj sve kreme, pudere i te bočice tih sranja što imaš. Možeš samo da poseduješ jedan dezodorans, jedan parfem i brijač.
- Pena ti ne treba.
- Afteršejv eventualno.
- Ali sigurno i vi koristite penu za brijanje.
- Naravno da koristimo, ali ti si zaglibio. Da bi se vratio, moraš samo najosnovnije da koristiš. Bikov žilet.
- Uf bre.
- Nije to sve. Garderoba koja je uz telo mora da leti u kantu. To je tako pederski.
- I diskovi Sergeja Ćetkovića.
- Nemam Sergejeve diskove.
- Nemoj da nas lažeš. Svi metroseksualci ih imaju. I to originale.
- Imam. Baciću ih.
- Moraš da prestaneš da uljiš tu kosu i da se ošišaš na keca već ujutru.
- Kupanje jednom nedeljno, posle fudbala.
- Možeš da se tušneš ponekad.
- Ali ne dva puta dnevno.
- Vrati meso u ishranu.
- Alkohol je dobar za živce.
- Derbi je u subotu. Ne ideš na zapad.
- Prodaj Smarta i kupi auto.
- Ciklama ne postoji, to je roze i to se ne nosi.
- Stoj dok pišaš.
- Ali oduvek sam stajao dok pišam.
- Opet lažeš. Sigurno te je smarala jer zapišaš okolo, pa si sedeo.
- Jeste.
- Patike za fudbal moraju crne da budu.
- U radnju se ide u pamučnoj trenerci.
- Čivava nije pas.
- Pa stanite ljudi, šta da radim sa Mukicom sada? Ne mogu na ulicu da ga pustim.
- U pravu si. Verovatno bi ga usmrtio komarac ako naleti na njega.
- Dobro, smislićemo nešto tu već.
- Onda, fegetarijana nije pica, tako da molim te od sada da naručuješ picu sa slaninom i kulenom.
- Tribal nije tetovaža.
- Jelena Baćić Alimpić ne piše dobre knjige. Ni Paolo Koeljo.
- Isčlani se iz svih NVO organizacija.
- Prestani da čupaš obrve.
- Možeš malo da bricneš onaj most na sredini i to je to.
- Izbriši brojeve telefona svih solarijuma.
- U jebote ljudi koliko toga ima.
- Da bre. Totalno si se upčkio. Ustaj i oblači jaknu.
- Je l' idemo u pekaru?
- Da. Ali prvo idemo da useremo Caneta Balerinu k'o konja, taman malo da ogladnimo. Polazi.
Pokušaj opasnog uzvika, mladog, još potpuno nerazvijenog šištavca, kako bi u stilu nekog bodljikavog južnoameričkog guštera koji plaši protivnike naduvavanjem očnih duplji, pokušao da zaplaši onoga sa kime se zakačio i tako izbegao batine koje mu slede jer se kurčio bez pokrića.
- Sale, ajde na basket. Imamo neki termin u Blokovima.
- Ne mogu matori, slomio sam šaku.
- Ne seri. Bedak. Jesi pao na onom ledu pre neki dan?
- Ma jok bre. Tuk'o sam onog malog Savića juče. Usr'o sam ga od batina.
- Što njega, klinac bre? Samo si šamar trebao da mu lupiš.
- Pa i hteo sam samo šamar da mu lupim. Zakačili se ispred kafića, on kao bio pijan i ja mu lepo kažem da ide bolje unutra da mu ne nalupam šamare, a on ode unutra po neka dva mala mongoloida i krenuli za mnom.
- Koji magarac.
- Budala. Ja mu lepo kažem i tada da je bolje da se okrene dok ga nisam izuo i on onda pustio neki iritirajući krik besnog pileta, nešto poč'o da se dere i ja tu odlepim i razlupam ga k'o konja, jedva su me oni mongoloidi skinuli sa njega.