Mrzelo me da se:
- obučem
- očešljam
- okupam
- isečem nokte
- ispeglam 'šulju
Vidi ga!! Kako ćeš takav na ispraćaj kod Velička?
Što???
Pa lepše se oblačiš kad si kući!!
Ma kežual brate, opuštena varijanta.
Mrzelo me da se:
- obučem
- očešljam
- okupam
- isečem nokte
- ispeglam 'šulju
Vidi ga!! Kako ćeš takav na ispraćaj kod Velička?
Što???
Pa lepše se oblačiš kad si kući!!
Ma kežual brate, opuštena varijanta.
Jedno je praviti tortu, a nešto sasvim drugo posmatrati taj proces. Čekati te dve "viljuške kojima ne možeš da ubodeš" da bi sa njih pojeo nešto malo srednjeg fila "Švaler" torte (onaj u koji ide lomljena čokolada), bilo je slađe nego prejedati se uvoznim Kinder čokoladama. Malo je tu bilo fila količinski, jedva za kafenu kašičicu. A opet tako slatkog. Lepšeg nego prstima. Slađeg nego posle, sa ostatkom torte. Vraćaš viljuške sa više fila na bradi i oko usta nego u samim ustima, mljackaš i pitaš jel možeš i ti malo.
Dobiješ.
Težak je na prvo držanje. Trese se i galami. Ali belanca pod tim viljuškama tako skladno osciliraju i pretvaraju se u kremastu masu vrlo brzo. Ovi današnji su nejaki. U svakom uputstvu piše da ne bi trebalo da rade, bez prekida više od 60 sekundi. Kažu da je to zbog plastičnih delova. Gorenje ima plastične delove takođe, ali to su delovi sa dušom. Kec, dvojka, trojka... Četvorke se već bojiš. Možda će poleteti, nestati, pa se više nikada neće praviti tako lepe filove. Dosta je. Mama okreće posudu da proveri kvalitet ulupanosti, istu onu posudu koju si u zabavištu nosio kao šlem kada si glumio Biberčeta i spašavao Lepu od Ale. Belanca ne ispadaju, a Mikser vraćaju u kutiju. Biće miran do sledeće nedelje.
I tako opet. Još jedan najlepši fil, još jedan radni dan miksera. A do tada ćeš morati da se zadovoljiš tortom, Žele Zekama i Krem Bananicama. Možda i čike koje prave Bananice imaju ovakav Mikser.
- Kevo, nešto razmišljam, jel ti i dalje praviš torte onim starim braon mikserom?
- Naravno! Šta si ti mislio? Da kupim nešto za telad sa Tele šopa? Baba tvoja mi je ovo kupila kad si se rodio.
- Ma, nešto razmišljam. Ajd me zovi kad bude nešto da se muti...
Vreme u filmu predviđeno za pišanje.
Zaboravio si ti mene, praunuče. A pritislo te sa sviju strana, vidim ja, pa reko' aj' da ti se bar u snovima javim. Nije ti lako. Gor' visoko, a dol' tvrdo. Da ti pripovedam kako je meni bilo, možda ti bude lasnije:
Bea novembar 1915., u Peći. Jedemo ti mi neki klot pasulj, sumorna je slika, kiša neka, bljuzgavica, blata na sve strane, kusa vojska u tišini, samo goveda gladna riču. Jede sa nama i Vojvoda Stepa, reč ne progovara. Dobar sam ja sa njim bio još od '12-te, kad'no rasterasmo Turke kod Kumanova. Priupitam, čisto da prekinem muk:
- Je l' mora, Vojvodo, baš preko albanskih gudura? Arbanasi će nam glave doći, a ako nam oni ne doakaju, bez 'leba i po mrazu, sami ćemo skapati.
- Ama, je l' se to ti bojiš, Janićije? - upita on.
- Nije mene stra', Vojvodo, no mi se klizaju opanci - velim ja njemu.
Zasmeja se ona golobrada dečurlija iz ''1300 Kaplara'', nasmeja se i Stepa, a nije mu do smejanja. 'De si ti još vid'o da Kralj, Vlada, Vrhovna Komanda, sva skupština, 'teligencija i vojska jednog naroda napušta svoju Otadžbinu đuture? Dabome da nisi vid'o, nećeš ni da vidiš. I sad se često upitam, da l' je moralo tako? Da l' je to bila hrabros' ili ludos'?
A pritis'o Švaburina ozgo od Beograda, pritis'o Bugarin od Niša, pa nema se kud. I ako pređemo te planinčuge, šta ćemo posle? U tuđoj zemlji?
Ne pitaj me kako sam preš'o Albaniju, ni kol'ko smo u Skadru čekali na ''saveznike''. Ne pitaj me kol'ko sam kila im'o kad stigosmo na Krf. Ne pitaj me ni kol'ko sam boraca sahranio usput.
Al' me pitaj kako uzesmo Kajmakčalan i probismo Solunski front. U neka doba, kol'ko smo brzo prodirali, stigne ti moja pešadijska četa Vrhovnu Komandu na čelu. Prepoznam još s leđa sedu glavu Vojvode Stepe, na konju.
- Pomaže Bog, Vojvodo! - javim se ja, a vidim i njemu milo.
- Šta je, veli, Janićije? Ne klizaju ti više opanci?
- Poznaju teren, odgovorim ja k'o iz topa. Za ovu su zemlju opanci i pravljeni!
Znam ja da ni tebi danas nije lako, i tebe opkolili sa sviju strana, pa još i ozgo pritiskaju. Zapamti samo jedno, praunuče: nema Vaskrsa bez Golgote. Sloboda košta, mili moj.
Aj', u zdravlje, pa se seti Janićija tvoga, makar o Zadušnicama...
Osnova svakog srpskog obroka. Suv leba. Polubeli. Šupljikav. Lebac raženi. Pogača. Crni. Lepinja. Vruć. Namazan. Somun. Vekna. Od juče. Prepečen. Za poparu. Buđav. Svinjama.
Za leba danas mora da ima, a za sleba ćemo se već snaći.
Radivoje je mrmljao nešto sebi u bradu. Nikad nije dobro kad treba da dođe u grad, ni ovoga puta nije izuzetak. Nesnosna vrućina mu nije pričinjavala zadovoljstvo. Oštra, seda kosa je bila mokra od znoja, na krajevima koji strčahu ispod šajkače. Na putu od opštine do autobuske ugleda malu prodavnicu i reši da otrese jedno ladno zidarsko. Uvek je uzimao jagodinsko, jer ga je čiča sa slike podsećao na dedu. Prebra po čakširama i nađe dve zgužvane stodinarke. Plati jednom od njih za pivo, pa sede na obližnju, pukim čudom, funkcionalnu klupu u hladovini. Skide šajku i težačkim, od rada ispucalim dlanom, obrisa čelo, prekrsti se, prosu malo iz flaše, te nategnu dobar gutljaj. Dok je podrigivao, krajičkom oka spazi klinca kako izlazi iz zgrade preko puta. Mali je iznosio đubre. U providnoj kesi, starcu zapade za oko više od pola vekne hleba. Oči mu zaiskriše.
Zar hleb naš nasušni?
Seti se kako je jesenas zajmio pare za naftu da poore, taman kad uze gorivo, pade kiša, pa je čekao da ''cedne'', onda je tri dana izvlačio stajsko đubrivo, dogovarao se sa agronomom dal' da prihrani ''Kanom'' ili ''Urejom'', pa je drljačio, pa je kasnilo seme u poljoprivrednoj apoteci, sejao, povlačio, pa prašačio, dotrajala zadnja guma na traktoru. Zimus pade golem sneg praćen jakim mrazom, mislio je: 'izmrze sve', al' jok, udari velika kiša oko Vaskrsa, poplavi, al' opet bi dobro, onda naiđoše žege, pa se baba i on moliše Bogu i Svetom Iliji da ih grad zaobiđe, pa je jurio premije za mleko da ima čime kombaj' da plati, pa ga je kombajner zavlačio dve nedelje dok je ovr'o, a prinos be'a tanak, pa dok je oter'o žito u ambar i istovario da se prosuši, odvez'o u zadrugu da ga da po neipslativoj otkupnoj ceni... Danas je platio porez da mu izvršitelji ne bi zaplenili traktor. Jer šta je on bez traktora? Od svega mu je ostala još jedna zgužvana stodinarka za lokal do kuće. I dug od 400 evra. Utrošeno vreme i rad se ne računaju. O živcima da ne govorimo. Uz kurac mu muka.
Posle bačenog smeća, klinac prođe pored Radivoja gledajući ga sa podozrenjem. Minut kasnije izađe iz prodavnice noseći svežu veknu hleba po ceni od 44 dinara. Radivoje pomisli da malom opsuje i tetku i babu, ali se uzdrža. Samo dobaci:
- Sinko, gre'ota je 'leba bacati.
Mali ga nije ni registrovao, a i da jeste, ne bi rastumačio. Jer nema ko da mu kaže i objasni. Deda mu se davno doselio u grad i pljunuo na seoski život, a ćale mu je već gradska faca, roker. On samo zna da je hleb 44 dinara. Svakako je dečko žurio da se loguje na CS server, čeka ga buljuk drugara iz razreda da povrate Kosovo...
Tako to uređene države rade. Leba i igara.
''Oče naš...''
Obrok, koji ni svinje moga dede, koje su svojevremeno pojele cigle u jednom delu svinjca i dedine gumene čizme, ne bi pomirisale. Odgovor svakog ženskog TV lica, "u trendu i in-u" na pitanje: "Da li vodite računa o ishrani", koje oseća dužnost da detaljno pojasni širokom auditorijumu, nedovoljno poznata prostranstva i čari makrobiotike, indirektno poručujući prosečnoj srpskoj domaćici da je seljanka koja dalje od pasulja ne vidi.
6 ječmenih pahuljica, 12 zrna lanenog semena, prstohvat propolisa, 5 grama pšeničnih klica, sušene brusnice, list maslačka i koren koprive pomešati u posudi od nerđajućeg čelika i zaliti sa 19 kapi jogurta od -0,5 procenata mlečne masti. Ostaviti da odstoji na jutarnjem suncu, pa jesti polako, i svako zalogaj 36 puta žvakati, jer se inače svi ti hranljivi sastojci neće dovoljno iskoristiti.
TV lice: "Posle porođaja sam smršala 28 kg, zahvaljujući makrobiotički izbalansiranoj ishrani. Jedem samo listove deteline, posute susamom i integralnim pirinčom, kuvanim u kišnici sakupljanoj na padinama Himalaja, malo začinjene brazilskim oraščićem i đumbirom. Znate, to je jako dobro za metabolizam. Ponekad priuštim sebi konjetinu na žaru uz svež mango,kelerabu i dinstane japanske jabuke. Od kada se ovako hranim, osećam pojačan libido, pa je i sex mnogo intezivniji. I moj muž je zavoleo makrobiotiku. Hihihihihih"
Moj tata: "More smršala si ti od pamprčenja i liposukcija, a ne od đumbira i pirinča. Zoro, jesu gotova jaja sa šunkom, ogladneo sam? Naseci i belog luka i donesi čvarke."
Valjda prethodnica nekakvog seljačkog muzeja moderne umetnosti. Gostinska soba je nasleđe naših starih i “institucija” između svakodnevne funkcionalnosti i hrama. Predmeti u ovoj sobi su imali auru muzejskih eksponata a jednog dana je i sam vlasnik gostinske sobe postajao privremeni deo ove muzejske postavke.
U gostinskoj sobi su se nalazile sasvim obične, svakodnevne stvari, ali oslobođene svake funkcije, a samim tim zaštićene od upotrebe i habanja. Jednostavno, bile su samo za gledanje. U ovu sobu se ulazilo teško, gotovo nikako. Otvarala se vrlo retko, za goste, praznike, i u veselim i manje veselim situacijama. Pretpostavljam da je zbog toga uvek mirisala neobično i potpuno drugačije od ostatka kuće.
Jedna od retkih prilika kada sam mogao da prodrem u kućni hram je dan kada je, u skladu sa lokalnim običajima, kovčeg sa telom mog voljenog dede bio izložen u gostinskoj sobi. Iako tužan do bola imao sam priliku da nežno dotaknem sve one stvari koje sam samo na trenutak viđao kada je baka otvarala ili zatvarala vrata gostinske sobe. I baš tada sam shvatio da je i deda dospeo u gostinsku sobu onda kada je postao “nefunkcionalan” i kada je “služio” samo za gledanje baš kao i sve ostale stvari u gostinskoj sobi.
Ono zbog čega su svi zaboravili da uživaju u životu.
Instant kafa - odjednom nema više vremena da se čeka.
Instant pasulj - zvekneš iz alu-posude i miran si.
Instant studije - svaki pa i najopširniji predmet je jednosemestralan.
Instant seks - daj nešto da se mlatne na žurci, ko bi se upoznavao?
Instant zarada - bolje da radim promocije za 40 evra nego da ustajem svako jutro pa na posao
Instant uživanje - paket vutre, spid, ekser(da se napijes treba vremena).
Instant informacija - internet, pa znaš ti gde je biblioteka?
Pored svega: "Ne mogu brate, nemam vremena, žurim, moraćemo nešto za 1. maj(a sad je februar), evo me u taksiju neću stići, raskinuli smo ona nema vremena za mene, ne mogu se cimam do pijace uzeću u maksiju degenerisane paprike..."
I sve samo prolazi, prolazi, prolazi...a mi ko kante trpamo, trpamo...
Natprosečno inteligentan čovek. Čovek koji je savršeno svestan u kakvom vremenu živi, i koliko su ljudi generalno podli, kao i spremni da gaze sve pred sobom zarad nekog sićušnog cilja.
Biti mizantrop - to je vrlina.
Iliti bušenje rupe u glavi radi što boljeg čišćenja svega onoga što nas odvaja od šimpanze sa drveta.
Nekada davno vračevi po nekim vukojebinama su bušili rupe u glavi da bi oslobodili duh i podigli svoje razmišljanje na viši nivo. Ili su oni tako mislili, ali svejedno mislim da je delovalo jer su jelte oni verovali da deluje. Možda je samo bio dobar trip da ti povetarac ćarlija po ganglijama, otkud znam, važno da je priča do jaja.
Hteli su da izađu van okvira svakodnevnice i pronađu neki smisao ili makar nešto zanimljivo u sveopštoj dosadi koja vlada oduvek. Po meni, to su bile devijantne i poremećene njuške ali su se trudili jebiga, nije im bilo mrsko da odjebu malograđansko pleme i izađu izvan ustaljenih okvira. I zbog toga ih poštujem.
Danas se radi obrnuta stvar. Glava se buši stereotipima, obrascima ponašanja, jednobraznošću i za sadašnje društvo prihvatljivim aksiomima koji treba da nađu ono malo kreativnosti i različitosti koje su preživele iz mladosti i unište ga. Predefinisati sve, ne ostavljati mogućnost izbora ili menjanja već napisanih scenarija, uklopiti sve kao lego kockice, disciplina je sve. Sprečiti ispade izvan takozvane "normale", dovesti sve na isti nivo, ugušiti bilo kakvo talasanje i stvoriti totalnu hegemoniju, to je njihov zadatak. Da svi lepo budu isti, plava radnička košulja, sendvič sa parizerom, Dnevnik u osam pa Kursadžije na Pinku. Poslovi koji se ponavljaju u nedogled, fabrička traka koja stvara dronove na kojoj rade dronovi, prežvakani humor, glupi bosanac i peder slovenac, zabava za mase koja se na iste baca lopatom a ta ista masa željno zinula i čeka nekoga da joj stavi kurac u usta. Stvaranje kalupa od svega i indukovanje želje ljudima da se u taj kalup uklope.
Najlepši deo dolazi na kraju, poslastica. Kada se mozak ispere i napuni odgovarajućim materijalom onda se rupa zalije i pečatira tako da nikada ne može biti otvorena. O tuđem mišljenju se ne razmišlja, ono se uklapa u okvir koji je matriks već etiketirao kao glupost, sektu ili "ju mene :prekrst:".
Jedinka je ušrafljena, mašina melje smirenošću švajcarskog sata, nema odstupanja u otkucajima.
SLEDEĆI!
Vragolanka, vrca, pičak među pičkama, zlatna ribica među ribama, šmeker u ženskim gaćicama.
Neuhvativa kao četvrtina jajeta na zajedničkom tanjiru za predjelo, neobična poput dve koštice u breskvi, deteline sa četiri lista ili trinaeste plate u Srbiji. Bilo da vas ljubi na najšašaviji mogući način uz osećaj koji stvara lizanje ledenog Rumenka na plus 40, bilo da iz kafića u kafić eksirate tekile, valjate se po bilijar stolu, zaspite na klupi u parku ili u dam-ti-dam stilu jurite niz glavnu ulicu...
Ona prija kao zaranjanje prstiju u brašno, kao krađa upravo spremljenih kolača, kao umivanje hladnom vodom posle trčanja, kao navijanje na utakmici.
U njenom svetu i korov koji ste zapatili može da posluži za pravljenje ljuljaške na kojoj se kikoću i vaše i njene bubice. Ona vas jednostavno ne pušta da odrastete...
Prećutati zarad viših ciljeva. Biti u pravu al' to vešto i na svoju štetu prikrivati. Progutati knedlu, preći preko toga i nastaviti dalje. Odlika ljudi koji imaju čelične živce, vođeni izrekom da: "Bez muke nema nauke." i da uvek: "Cilj opravdava sredstvo."
- Dođi sine majka da te ljubi. Jesi gladan? Vidi kako si propao bez majčine kuhinje.
- Dobro sam mama.
- Šta ga cmačeš toliko nije iz rata došao?
- Smiri se ti Milorade, on će za mene uvek biti moja beba. A ti ako nećeš da pozdraviš sina nemoj da dobacuješ iz te tvoje fotelje, nego zabi glavu i nastavi da čitaš novine.
- Gde si gosin asistent?
- Zdravo ćale.
- Kako na poslu Filozofe? Slušaju li te studenti?
- Nije loše, jeste naporno al' nekad mora i govno da se pojede zarad viših ciljeva.
- Neka, neka... Pre si tu po kući po ceo dan jeo govna za džabe, sad barem dobijaš i neki dinar za to.