Prijava
   

Htjeti nešto a ne znati šta

Dođu tako vremena, kad se čovjek najeo vrućega ljeba, nagledao vedrog neba, kad su mu opanci viđeli prašinu svakoga druma. Kud li god baci oko u visinu, taj komad neba je već vidio, taj ga isti mjesec u sutonu pratio kući. Nema kereta koje na njega nije zalajalo. Nema vode da mu grlo nije okvasila. Ponestalo je pjesama koje nije čuo.

Pokretač čovjekov je želja. Cio mu vijek prođe u željenju. U ugađanju sebi. Dok želi živ je.
A čovjek je sitnica. Beznačajna igračka u rukama grdne sile. Misli da je bitan. Ponekad se uobrazi, pa umisli da se pita i sa onima oko sebe. A jadan ne zna da se ne pita ni sam sa sobom. Ne pita se ni sa svojom željom. Zato mu je u jednom trenutku i ponestane.

Ponestane želje. Nema više ničeg da ga oduševi. Nema toga što je više vrijedno da mu srce opet zaigra. Uhvati ga neka mučnina. Iz stomaka ka grlu ga steže. Podiđe ga jeza. Opet želi. Ali ne zna šta. Razdire ga što ne može nikog priupitati zna li možda on šta mu treba. Zna li doktora koji bi mu rekao.

Priupita ga žena, što se vrpolji, što je ko na iglama. Zašto smire nema. Neće joj objasniti. Ne zna ni on. Opet hoće, ali ne zna šta.

I traži tako s vremena na vrijeme uzrok svoga jada. Možda ga nađe, možda i ne.
Ponekad se pokaje što je sve želje potrošio mlad. Što ne ostavi nešto za sijede vlasi. Prođe pored stare česme, pogleda je i prokune, što je tolko pio hladnu vodu posle kosidbe. Što ne ostavi malo meraka za sjutra. Što ne sačuva želju. Pustu želju.

?
+10
2
definicija