Bukvalno milion puta je svako od nas čuo rečenicu od roditelja: Uredi tu sobu već jednom.
Da jeste, urediću je, i onda šta? Za par dana će entropija učiniti svoje. Za par dana će sve te uredno složene majice biti opet raskupusane, jer naravno, niko ne može da slaže majce onim redom kojim će ih i oblačiti. Čupanje sa dna štosa, preturanje... I ne samo majce, već i sve ostalo što se nalazi u sobi prosečnog mladog čoveka (osim ako nije pripadnik neke verske organizacije, tj. sekte samopovređivanja pa spava na dasci i ima samo tri ikone i korbač kojim se udara po leđima)
Pa sredi je, doći će ti neko, biće nas sramota.
Da, znam. Uvek je šta će drugi da kažu. Zašto bi to trebalo da brine bilo koga od nas? Nisam ja lošiji čovek od njih samo zato što su mi jučerašnje čarape (koje se mogu opet obuti) negde između praznog Verbatima koji je pao sa stola i stotog broja Skrinfana.
Boli me uvo šta će neko reći zbog toga ili zbog onoga što mi je trava nepokošena i prljavi jugo već 4 dana stoji parkiran pod orahom jer me stvarno mrzi da ga perem ili da ga isparkiram od oraha da bi pokisao.
Mrzim te ljude koji zavlače nos u tuđe stvari. Gledaj sebe. Gledaj to što ti se 16togodišnja ćerka vaćari sa deset godina starijim likom i što ti sin glavni lerdi u kraju (a za tebe je i dalje a duuuuša i mukica moja mala). Gledaj svoja posla i pusti mog Juga, više njega volim nego pola komšiluka!
Šta vas uopšte briga, o nosozabadači u tuđe živote, to što i dalje puštam muziku glasno i što se nisam oženio iako imam 24 godine? Jepte se. Eto to samo da vam kažem.
- Sine, jel si čuo šta je bilo kod komšija?
- Šta?!!
- Pa bilo je to da je njena....
- REKOH ŠTA??? DAL SI TI NORMALAN? Šta me boli uvo šta su radili, i šta će narod reći zbog toga što su radili. Mrzim ih zato što turaju nos u moje stvari, neću da mrzim i sebe što turam nos u njihove stvari! Mršte svi lepo na prevaspitavanje!
- Šta se ti dereš na mene?
- Derem se jer gledaš farmu i dobijaš ideje da pratiš tuđ život i da tračariš! Eto šta se derem. Ne zanima me šta će reći narod!
Definicija napisana za: Mizantrophy
Nisam neki emotivac, nisam ni umetnička duša. Ali vidim da ima nešto više u čoveku, jebiga, zatureno između svih maski koje menjamo između kadrova u ovom apsurdnom i loše režiranom filmu radnog imena život. Nešto iskreno, sirovo, primordijalno, nešto što je jezgro pokretačke sile u čoveku koje postoji i neizmenjeno tinja još od prvih ljudi evo do danas. Sa tim se svaki čovek rodi, a malo ko zadrži to u sebi posle detinjstva. Stisni čoveka pravilima, ograniči ga strahom, pritegni ga ograničenjima, isperi demagogijom... Stisni još, to nešto u čoveku kvrcne. A jednom kad kvrcne, zauvek je. Čovek izgubi baš onoliko ludosti koliko bi trebalo da ima da ga baci na neke nove puteve, da prodrma, da mu zatruje krv novotarijama i buntom, izgubi baš onoliko kurčevitosti da pogleda ravno životu u oči kad se sustretnu na nekoj uskoj stazi, na kojoj ima mesta samo za jednog. Stisni čoveka previše i od čoveka dobiješ utvaru. Oči potamne, kreativnost nestane. Da, okreni se - dobiješ jednog od mnogih utvara koje vidiš oko sebe. Ako čovek izgubi volju za životom, umro je, u tom slučaju otkucaji srca nisu život, samo su mehanika. Ništa više. Lobotomisati decu, za to nemam nemam adekvatan komentar, niti neko iole adekvatno bedno poređenje.
Ne dati detetu da uprlja šake zemljom crnicom, koja daje i uzima život, da oseti damar života pod svojim prstima, njegov prapočetak i ultimativni kraj - ne dati mu da živi. Ne daju detetu da uprlja šake, da proba pelin življenja. Sve što se stvara, vaja se iz blata, jedino ako se zasuču rukavi, i ako se čovek zaprlja životom, može nešto i da stvori. Život se ne živi u trećem licu. Niti skrštenih ruku. Zagrebati dno, primiti lakat u lice, osetiti strah, dinamika jeste život. Strah je život. Bol je život. Strast je život. Sklanjati dete od sparinga sa životom tokom odrastanja i detinjstva, to znači unapred ga spremati za poraz kad ga život baci u klinč ringa. A baciće kad tad. Jebiga, takav je kapric kurve zvane život, ali protiv toga se ne može. Ili držiš korak, ili predaš meč. Ako je šta podjednako međ’ ljudima, to je bar, važi za sve.
Tetošenje dece u toku odrastanja stvara loše ljude, sa malom dušom i velikim dupetom. Ta korelacija nije slučajna. Kad zapne u životu, a mamine sise na dohvat ruke nema, takvi traže odmah da krive nekog drugog. Nenaviknut na bilo kakav trud, i odgajan da mu dupe bude prioretet u stanju je da gazi tuđe živote, čak i zbog svojih najmanjih hirova. Jebiga, nije naučio vrednost života, ne zna da ceni. Život nije slikovnica, ovo je vrlo zajebano i grubo mesto. Sad "nažalost" pridodati, suvišno je, tako je kako je. Kad padnu, razmažena deca iz staklenog zvona ne ustanu. Ruke su im bele, mišice slabašne. Odgajati dete pod staklenim zvonom je kao pripremati belo pile u inkubatoru, i onda ga pustiti među gladne ulične kerine da ga rastrgaju. Peruška ili dve će ostati, i mnogo tople krvi da se sliva niz vruć asfalt. Ne govorim o odgajanju deteta da bude džiber, nego čovek, džentlmen. Šta li je to - e to je ponajmanje savremena asocijacija slike Engleza sa kokni akcentom koji u fraku pije čaj u pet popodne.
Ne to nije za dobro deteta, pogledaj me u oči, i slušaj dobro. Ne nisi altruista, niti Bogomajka, sebičan si. Odgajaš dete pod staklenim zvonom iz čistog egoizma, turiš ga u izolaciju i boli te kurac. Prst u uvo, tako je najlakše, daj hleba i igara. Ko će razmišljati i brinuti se, to je svakako precenjeno. Pomeriti dupe i dati detetu ruku dok uči korake životnog tanga je svakako preteško, gravitacija guzice te previše vuče dole, jer ipak su i tebe tvoji tako vaspitavali. Ne, vi ne želite da zadržite dete kući da ostane jer ga volite, vi želite usedelicu koja će vam za par decenija menjati pelene kad omatorite i da vas opominje na popodnevnu dozu Ranisana kad vas Alchajmer ubaci u drugu. Ograničiti dete je svakako dosta jednostavnije nego pustiti ga da živi, da proba, da shvati život. Da živi! Ako želiš odgajati dete u zatvoru, pa tebi ne treba dete, nego papagaj. Dosta bolja opcija, eto razmisli. Kad smo kod papagaja. U kavezu mu zakržaju krila zbog tih „ne možeš, ne može, neće, nemoj, nije to za tebe“ na koje ga rešetke kaveza stalno opominju. Ako se odlučiš da ga pustiš da leti u život, prvi vetrić ima da ga zalepi za beton. Ni peruške neće ostati. Papagaj iz kaveza ne mož' biti galeb Livingston, da ga jebeš, obrni okreni, ne može.
I onda kad se desi pizdarija, i kad se skurcopizdi taj vaš groteskni ringišpil, dižete glavu i gledate gore... Gore. Tamo se ne nalaze odgovori. C. Ne. Kajanje je zaludno posle, nijedna količina kajanja ne može promeniti loše odluke roditelja. Kad slomijete dete u detetu, sjebali ste ga za čitav život, pička vam materina.
Definicija napisana za Mizantrophy.
1: Šta reći?
2: Koju slavu slaviti?
3: Da li kad je leto ili kad je zima?
4: Postiti ili ne?
Pitanja su koja se najčešće prožimaju kroz glave "prosvećenih" ljudi. Nažalost, ima ih još mnoga ali nemam želudac da ih sva priložim.
Ti dubokoumni ljudi su mahom bivše komunjare ili pak deca istih. Živeli su u takvom okruženju i sistemu gde se nije verovalo ili bolje reći, nije se smelo verovati u Boga, ići u crkvu, slaviti slavu...
Čast izuzecima ali njihov broj u takvom društvu je bio na nivou statističke greške.
BUM! Fast-forward do 21. veka!
Komšije neće da drukaju tvoju porodicu što slavi slavu kao što su tamo neki drukali mog pradedu. Crkve su još praznije ali to ne smeta da se slave slave, jer one više nisu stvar tradicije, sad su, tako reći in.
U tom novom sistemu vrednosti bivši pioniri i pionirke su bačeni u veliki rebus. Sad, kako to da ništa ne slave? Šta će svet da kaže? Kako odgovoriti na pitanje ,,Komšija kako to da vi ne slavite slavu?''
Obično se na tavanu ili u podrumu negde u mračnom, prašnjavom ćošku nalazi ikona Svetog proroka Jeremija ili Svetog Joakima i Ane koje su zamenjene nekom Titovom slikom ali ko je bre čuo za njih?! Daj da se slavi Sveti Nikola ili Đurđevdan to'e sad u modi!
Obično se i izabere Nikola i to onaj u decembru kad pola Beograda slavi a druga polovina ide na slavu, međutim, problem je što se posti, ko će bre ribu da guli? Nema pečenja, sarme, torte... Druže. Pa to onda nije slava.
Vrhunac kvazi-vernika je baš tad kad se lome da li postiti ili ne.
Uglavnom se ne posti. Iznese se prase, ja'nje, slavski kolač iz pekare Tito i ja i zalije cveće sa svetom vodom.
Nek ti je srećna slava domaćine, Srbine!
Definicija je napisana za MizanTrophy.