Trsitelj među nejebačima, Zevs među smrtnicima, jebač. Kobjašnjavač u svetu seksa. Muškarac koji plodi toliko da na red ne stiže ni prva ljubav, a ni njena zamena. Desanka je zapostavljena, a ovoj drugoj je ime i zaboravljeno.
Ćale: A nema ti večeras one male, mora Desanka da radi... Sin: A'e beži bre majmune, 6 meseci čeka da dođe na red, zapostavio sam je skroz.
Neretko se može čuti negde drugog, trećeg dana svadbe kad svinje kreću da jedu pečenu prasetinu koja je srušena sa stolova kako bi poštovani gosti mogli da igraju ko ljudi po istim, pod šatrom koja je toliko izbušena od pucnjave iz raznoraznog oružja prvog dana, da rupe kroz koje prodiru sunčevi zraci rasanjuju komirane poštovane goste. Pevačica zeva na lusteru. Dva poštovana gosta koji oka nisu sklopili iz prostog razloga jer ne mogu da se dogovore gde je tačno pola puta između njihovih mesta da tu premeste muziku. Ko ljudi lepo su se dogovorili da će muzika, dok se ne utvrdi podjednako odstojanje, biti prebačena na obližnje drvo, do daljnjeg. I ima da svira. Ko navijena! Kod njih su, između ostalog, i jedina dva preostala okvira sa municijom koju su ljubomorno čuvali, predosetivši obojica, da se čarka oko muzike na početku neće samo na tome završiti. Možda jedini glas razuma na svadbi dolazi baš sa tog obližnjeg drveta, pokušava da razumnim tonom objasni situaciju da je gotovo nemoguće svirati kontrabas na grani drveta, ni ne pomišljajući da se usudi da kaže da su oni imali ugovoreno da sviraju samo tri sata, a evo već tri dana i tri noći ne prestaju da sviraju. I to još čitav poslednji dan, na drvetu. Glas sa drveta dobija jednoglasan odgovor.
Redovna rečenica najveće izjelice u kući nakon svakog obroka. Koliko god hrane da se servira i šta god da je upitanju, njemu je malo. Rupa bez dna. Taj jede k'o sirotinja na zadušnice. Može uvek i može sve. Samo da se jede.
- Sine, je l' ti se sviđa pita? - Uh, kevo objasnila je par stvari. Samo, napravi sledeći put još jednu tepsiju, nemoj da štediš bre. Ovako ja gladan, a nit' bi dosta, nit' šta osta. __________________________________________________________________________
- Dragi meni se jede nešto, 'ajde vodi me na picu. - Dobro dušo, idemo odmah.
:nakon 20 minuta:
- 'Ajmo na palačinke, one lepe sa nutelom i keksom i kokosom! Njaaam, kako su dobre! Posle toga idemo na kokice i sladoled, a moram da probam i onaj novi ljuti sos sa tortiljama u meksičkom restoranu! - Jesi ti sigurna da nisi trudna? - Jesam, samo sam gladna, što? - Tebe je isplativije oblačiti nego hraniti. Recesija bre! Ne mož' tol'ko da se jede! Pojela si malu picu, zar ti nije dosta?! - Pihhh, nit' bi dosta, nit' šta osta...
U ekipi osnovno/srednjoškolskih ziljavuša, ona u koju stado gleda kao na hodajuće polubožanstvo, pastiricu i vrhovnog sudiju po pitanjima života, smrti i svega između; analogno matici u mravljoj koloniji.
Lepa, skockana, fino situirana; inteligentna, proračunata, neretko i načitana, sa završenom nižom muzičkom za klavir ili violinu. Priča taman koliko treba. Smeje se taman koliko treba. Uvek u trenutku, savršenog pregleda situacije. Retko gubi nerve, a kada se to desi scene bivaju poprilično ekstremne.
Ne vidiš sebe u nekoj priči sa njom, ali te opet tako jebeno intrigira, udara na tvoj osvajački instinkt. Pokušavaš, ali je ne kapiraš, ne možeš da je obuhvatiš, nedorastao, kao pekinezer koji pokušava da zagrize basketaru. Iz priča palih boraca shvataš da se malo ko tu dobro proveo, ali su je ionako uvek ganjali pajvani -- želiš da veruješ da bi je ti možda shendlovao. Možda. U nekoj paralelno mazohističkoj stvarnosti.
Kaže se za klinke koje dođu u fensi kafić, u kojem sede ceo dan, da bi bile viđene ali cene u takvim kafićima su paprene pa one naruče jedan espreso koji cirkaju ceo dan.
-Vidi one klinke sede u onom fensi zajebanom kafiću gde su samo džipovi i zajebana kola parkirana ispred. -Ma debilke, dva puta podgrevaju espreso.