Prijava
  1.    

    Sajam (ni)je kriv - ''Kupio sam 25 knjiga!''

    Svi vole da čitaju i vole knjige. I svi jedva čekaju pozni oktobar iz jednog razloga. Kapije beogradskog sajma se otvaraju i počinje Sajam knjiga, najznačajnija kulturna manifestacija u Srbiji, gde će pasionirani obožavaoci književnosti moći da se zadovoljno šetkaju između štandova poznatih izdavačkih kuća i pazare malo pameti između stranica - knjige, predmeta bez koje život ne bi mogli da zamisle.

    Sa jedne strane, Sajam zaista predstavlja značajni književni i umetnički pogled balkanske Srbije na Evropu i svet. Poznati i oni manje poznati strani autori dolaze da uveličaju feštu u slavu knjige i ujedno promovišu svoje romane. Isto čine i domaći autori. Oni u usponu, daju intervjue, piju koktele, razgovaraju sa bogatim i uglednim izdavačima iza štanda, merkaju zgodne promoterke koje obleću oko gostiju i nude im knjige svoje kuće, potpisuju knjige samo odabranim gostima dok oni na zalasku, koji po svaku cenu hoće da uzmu još koji dinar na osnovu stare slave, potpisuju svima svoje autobiografije, monografije, knjižice i stare proslavljene romane. Porazgovaraju malo sa kupcima i prospu po koju mudrost koju nisu stavili u svoja dela. I sve je to lepo, i sam sam nosio da mi se autori potpisuju na prve strane i porazgovaramo dok čekam da završe naliv-perom. Ne postoji bolji način da se promoviše zemlja i umetnost(književnost) spojene u jednu dušu. Spojene samo na Sajmu knjiga.
    Volim kad nađem knjigu po koju sam došao, po knjigu koju ću pročitati još to veče posle završenog traganja i obilaska. Volim i kad nađem knjigu za nekog od ukućana, knjigu za koju mislim da će se svideti onome kome sam namenio. Ne nosim ranac jer volim da mi sve bude na oku, volim da držim kupljene knjige u ruci.
    I u prolazu, dok hodam hodnicima od knjiga, čujem i vidim ljude različitih profila. Neki vuku kofere! Pitao sam se šta im to znači a onda sam shvatio kad sam uhvatio na delu jednog starijeg gospodina u crnom odelu sa mladom napucanom,i prepumpanom devojkom pod rukom, očito sponzorušom. Otvorio je kofer na pultu štanda i u nju ubacivao par knjiga koje je pazario od te izdavačke kuće ispod čijeg natpisa stoji. Pogledom sam uhvatio i kofer koji je bio pun razbarušenih knjiga. Samo je spustio vratanca i odšetao do sledećeg štanda.
    Bilo mi je nečuveno tako nešto, jasno je, kupuje radi kupovine. Samo da bi imao knjige u svojoj kućnoj biblioteci kad bi ga posetilo visoko društvo, kojem izgleda i sam pripada.
    U nastavku mojeg putešestvija, zatekao sam bračni par koji kupuje knjige na metar. Sabrana dela Ive Andrića, Lava Tolstoja i Garsije Markesa. Svaka od korica edicija je bila obojena različitom bojom, Ivo je bio crven, Tolstoj-braonkast a Markes-plav. Nisam bio siguran zašto to rade, račun je izašao preko petnaest hiljada, ali sam čuo da žena kaže ''Ovaj Tolstoj nam se slaže sa hrastovom komodom, a Andrić je idealan za mahagoni stalak za singericu''. Zamrzeo sam ih odjednom.

    Iako nisam našao ''Rane jade'' od Danila Kiša, jednu od mojih omiljenih knjiga, razmišljao sam se da li da odem, naime, gužva je navalila, nekoliko ekskurzija je došlo, udaran termin, oko pola pet, ljudi pravo s posla dolaze. Megalomanija je pritisla sajam. Izbrojao sam koliko sam knjiga kupio. Tri. Jednu autobiografiju Mome Kapora za sve, ''Životinjsku farmu'' za mene i neku dečiju knjigu za mlađu sestru od češke spisateljice. Ono zašta sam došao, nisam našao.

    Krenuo sam da šnjuram dalje i naišao na mali štand poznate estradne zvezde koja je napisala svoj prvenac. Danas svako piše knjige i završi ni manje ni više nego na sajmu knjiga! Marijana Mateus je potpisivala i kezila se iza svoje bedne knjige, zamišljajući da je svetski mag književnosti. Nisam imao živaca više.

    Pošao sam ubrzanim korakom ka kapiji ali talas nadolazećih mušterija me je zapljusnuo i nisam mogao da se probijem. Izašao sam a nisam kupio knjigu koju sam toliko želeo. ''Kupio sam 25 knjiga brate! Matori, ala ću da se edukujem sad'', kaže opasan dečko cereći se, obučen vrlo tužno, sa zlatnom kajlom preko vrata. Seo sam na klupu da udahnem otkobarski vazduh i video da ulazi u Audi Q7 bacajući punu kesu preko ramena pravo u gepek, kao džak cementa. To me je oborilo. Palo mi je na pemet da mu se popišam na šoferku dok daje kontakt ali sam odbacio tu ideju. Odlučio sam da krenem kući.
    I na šetalištu iznad parkinga, zatekao sam političarsku svitu sa pokrivenim tanjirima u jednoj ruci ispod čega viri praseći papak a u drugoj, kesa Geopolitike. Izašao sam i nisam se vraćao više.
    Opako sam zamzreo polovinu ljudi koji dolaze na sajam. Jeste da ne znam ko je kakav, ali kad mi neko spomene nekim polukurčevitim (-ja sam do jaja) i ''kupiću pun kamion knjiga'' tonom, svašta mi sine i padne na pamet. Manifestacija mi je postala otrcana i drugorazredna zbog takvih ljudi.
    Kad mi neko pomene Sajam, padaju mi crne senke na to. Razmišljao sam o divljoj pomami za knjigama na Sajmu. Razmišljao sam...
    Posle tog sajma, računam, polovina neće zaviriti u biblioteku da uzme na revers sebi nešto za čitanje. A više od polovine neće pomoliti glavu u knjižare da pronađe ono što želi.
    Napravio sam računicu u glavi. Možda sam sam sebi izgledao nadmeno i hipster ali statistika koju sam napravio je tačna po svemu sudeći.
    U Srbiji je više od 30 posto nepismenih. Možda nisu imali uslove. Želeli su, a nisu, a možda nisu ni želeli.
    Ali ti, što su došli na Sajam da se opismene pred kamerama i pred prijateljima i bace pare na knjige koje neće ni otvoriti, postaju nepismeniji više nego što su to ranije bili.

    definicija napisana za Mizan Trophy kup.