
U našim selima, gde mahom živi starija populacija, kada neko umre dešava se dvostruka žalost: jedna, manja jer je dotični komšija preminuo i druga, ogromna, strašna, jer se svako tada prepadne da bi on mogao biti sledeći nosilac štafete. I obavezno se naglašava da je preminuli bio mlad čovek, pa makar bio školski drug sa vojvodom Radomirom Putnikom.
Deda: "E, moj sine, umro nam komšo Petar, mlad čovek, sedamdesetpet godina."
Sin: "Ma, mlad k'o rosa u podne. Nego, stari, jel ti ono ono beše "mlađi", koja je ono godina? Sedamdesetdeveta? Neko mora štafetu poneti..."
Deda: "Kuuuuku, crni dušmane, koga ja od'ranih, pa ovakva mlada čo'jeka u grob 'oće ugurati! E, Sveti Đorđa, koga sam ja 'ljebom od'ranioooooo!"
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.