
Stare stvari koje imaju jako malu do nikakvu upotrebnu i diskutabilnu sentimentalnu vrednost.
Gomilanje skupljača prašine je jedna od naših tipičnih mentalitetskih karakteristika (tip Ljudi koji ne skidaju celofan sa kućnih predmeta). Kombinacija egzistencijalne nesigurnosti i svojevrsnog balkanskog tvrdičluka. Te osobine su naročito došle do izražaja zbog kriznog perioda u kome živimo manje-više poslednjih 20 godina a pik je dostigao u prvoj polovini devedesetih (po nekima, tek sada). Prosečan Balkanac i dalje ima izraženu svest da je kupovina bilo čega novog neopisiv luksuz i ograničenu percepciju činjenice da određene stvari vremenom gube na vrednosti, naročito ako su pohabane ili spadaju u klasu računara i prateće opreme.
Kad skupljači prašine nekim čudom konačno završe u kontejneru, možete se kladiti da će već sledećeg dana osvanuti na nekoj improvizovanoj tezgi.
Crno-beli televizor koji odavno ne radi, ali još uvek stoji na komodi, sa miljeom i vazom ili porcelanskom figuricom na vrhu. Do pola zarđala veš mašina na terasi prekrivena najlonom. Matori 386 sa požutelim CRT monitorom koji se šepuri sa pisaćeg stola u dnevnoj sobi iako nije paljen godinama. O iznošenoj garderobi nakupljenoj u ormaru ili gomili sitnijih kućnih aparata, polomljenih igračaka, starih časopisa, itd. nakrljanih u špajz ne vredi trošiti reči.
Najčešći izgovori za čuvanje i gomilanje skupljača prašine su: "Žao mi da bacim!", "Jesi li ti normalan, magarče, znaš pošto sam to platio?!", "Možda zatreba jednog dana/može da se popravi!", "Pa vidi, skoro k'o nov."
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.