Prijava
  1.    

    Srećna slava domaćine!

    Srpska slava je mesto na kome za samo par sati možete naučiti mnogo toga o srpskom narodu i običajima. Desetak minuta pred vaš dolazak na slavu, zatičete sebe u obližnjoj prodavnici. Večita dilema: „Vranac“ ili „Ždrepčeva krv“? Ako vam nijedan od ova dva konja, pardon vina, ne odgovara, možete probati sa nekim od izdanaka naše kraljevske (vinove) loze – „Car Lazar“ ili „Carica Milica“. Ukoliko ste pak dubljeg džepa i širokog srca, „otvorićete “ se za Džeka, Džonija ili nekog drugog Anglo-Saksonca. Prva stvar na koju nailazite još na vratima je ljubazni domaćin koji jedva čeka da svoje masne brkove obriše o vaše obraze. Tu je i domaćica sa plastičnim osmehom i metalnim poslužavnikom, na kome su činija sa žitom i dve čaše. Iz prve čaše uzimate kašičicu, prekrstite se, i dok primičete žito ustima, u oči vam upada druga čaša, u kojoj upotrebljene kašičice veselo plove u mutnom. Nakon ovog skaradnog prizora, suočavate sa sa pogledima tridesetak ljudi, koji su naravno baš u tom trenutku rešili da prekinu sa pričom. Dok užurbano hitate ka jednoj od praznih stolica, pritom zaobilazeći grupicu žena u oblaku dima, i preskačući čupavog derana koji vam je prošle godine izručio pun tanjir čorbe u krilo, niotkuda se pojavljuje najveća noćna mora vašeg detinjstva – brkata rođaka iz Krnjače, koji biste možda radije sreli na Orlovači, nego u Krnjači. Nakon što ste samo jednom od tri puta uspeli da izbegnete poljubac u usta, frapirani njenom preciznošću, sedate na mesto. Narednih deset minuta provodite izvinjavajući se pijanom komšiji automehaničaru što svoj auto niste popravili kod njega, već u ovlašćenom servisu. Primećujete da Šabanova, Halidova, Harisova ili možda Sinanova „arija“ traje od kada ste došli. Tada na scenu stupaju domaćin i kum, koji se svojski trude da ispipaju svaki deo pogače, dok sebi u bradu mrmljaju molitvu čije reči uistinu znaju samo oni koji su Drugi svetski rat dočekali kao osnovci. Očarani tim paganskim ritualom, prelazite na meze. U tanjir sipate posmrtne ostatke makar tri različite domaće životinje, predebelo sečenu krišku kačkavalja, nekoliko napola sečenih kuvanih jaja, i taman kada ste pružili ruku ka jednoj od činija, shvatate da ste i ove godine seli pored svog debelog teče koji očigledno obožava rusku salatu. Domaćinov kolega s posla, koji svakog 19. decembra iz nikome poznatih razloga samovoljno preuzima ulogu domaćina, nudi vas šljivom, dunjom, kruškom, kajsijom, prepečenicom, domaćom, ljutom, ali vi, poučeni prethodnim iskustvom sa zdravicama koje se otežu u nedogled, tražite sok. Između „žutog“ i „crnog“ birate žuti. Tokom zamornog predavanja jednog od gostiju o radnoj akciji '72, primećujete da klinci ispod stola vezuju pertle za stolicu dekici koji je zaspao negde između drugog i trećeg čina (čorbe i sarmica). Kada na stolu ostanu samo ren, pihtije i tanjir sa najkoščatijim komadima pečenja, domaćica iznosi kolače i nastaje opšti metež. Pružate ruku ka poslednjoj „Rafaelo“ kugli, ali teča je ponovo brži. Vidno iznervirani, saopštavate mu da zapravo uopšte ne žalite što ste mu u Kotoru osamdeset i neke pred čitavom familijom skinuli gaće.

    SVI DOGAĐAJI I LIKOVI SU IZMIŠLJENI. SVAKA SLIČNOST JE NAMERNA.