Izgleda da nije dovoljno samo se prirodno nasmijati. Veliki broj ljudi kada se smije tome dodaje, nekad namjerno, a nekad polunamjerno - dakle voljno, ali neplanski - neke dodatne zvučne efekte jer prosto im se čini da se tada njihov smijeh doima kulje, sočnije, upečatljivije. Na istu situaciju nećemo se nasmijati na isti način sami i u društvu. U društvu će to po pravilu biti glasnije i sa više gestikulacije. Ne mora da znači da je to izvještačeno, mada može da bude. To je više neka vrsta zaigranosti u kojoj nam je poseban gušt da svom smijehu damo više oduška kroz potenciranje zvučnih efekata. Jedina situacija u kojoj je to skoro nemoguće iskontrolisati je kada dobijemo napad smijeha. Tada nam je nešto zaista ekstremno smiješno i toliko se zakocenemo (potpuno prirodno) da je svaki pokušaj kontrolisanja izlišan.
