
Podela nekog jela na više klasa, koje dalje određuju redosled konzumiranja i relativnu vrednost pojedinačnih delova. Broj klasa nije striktno određen, već varira u zavisnosti od složenosti jela, broja sastojaka i drugih osebujnih karakteristika. Najgore i najdosadnije se obično jede prvo, a najbolje ostavlja za kraj.
Uvek postoji mogućnost trampe, s tim da najbolje prolaze razmene izmedju delova iste klase, dok se kod razmene delova različitih klasa obično naljuti osoba koja je dala veliko parče dela niže klase, a dobila malo parče dela više klase (npr. pola belog za trticu).
A: Dam ti kožicu od pileta, ako mi daš donji sloj baklave?
B: Može!
C: Ne zezaj brata, znaš da nema više baklave...
B: E, moro si da kažeš...
C: Ima lubenica, ako nije problem što sam kupio i dovukao sa pijace?
B: Super, može li srce lubenice za kožicu?
A: Paa, aj, može...
C: E, dete, dete. Nikad od tebe neće biznismen da bude...
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.