Prijava

Inspirisan naslovnicom, htedoh da napravim grupni intervju i cujem stavove fokus grupe o istom fenomenu. (lolo, vidi ga Marvelj sto sere i otvara teme)

Naime, svedoci smo da oko nas svakim danom nicu novi sluzbenici, funkcioneri, kurte-murte sa placenim diplomama i tatinim ledjima za fotelju. Ajde to, nego i ovi fer, sto odlezase svojih 5 godina i zavrsise fakultet ful ledzit, postase stoka u dobrom procentu. Kako stoka? Alkoholicari, drogosi koji puse droge u venu, napastvuju maloletne brucose i glasaju za LDP.

Glavno pitanje je, sta je to sto cini emancipovanog akademika emancipovanim akademikom? Pet kolena sa Vracara? Austrougarsko poreklo? Ili ti je dovoljno tri kile klabinga, kupis papir u nekom Zavodu i sedis u ministarstvu sa cetrdeset osam funkcija, od kojih najvise volis ulogu bekap pevaljke po kafanama i svadbenim satrima

http://www.youtube.com/watch?v=WXFOP5ISXxQ?

OPERITE DIPLOME, SMRDE VAM NA LUK I KAVURMU!

O POLUINTELEKTUALCU

Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa možda čak i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu Kulturnog Obrazovanja i Moralnog Vaspitanja Nije stekao skoro Ništa. Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mahna školskog sistema, on nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema tome, koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u „čaršijskom” smislu, dakle, sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekršaji te discipline povlače krivičnu odgovornost. Ipak i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu, on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a sa olabavelom moralnom kočnicom, on ima sirove snage napretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mišljenje o sebi samom. U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo, koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da ne bi bili živa bića nego materijalne prepone. On je dobar „laktaš”, - izraz jedan koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualaca.
Pretpostavimo da se u njega probudila politička ambicija, i da je uspeo postati ministar. Taj položaj mogao je ugrabiti samo kroz silno guranje i strmoglavu jagmu, i zato će smatrati da je to sada nešto „njegovo”. Iz te svoje tečevine ili, bolje reći, plena gledaće da izvuče što više ličnog ćara. Biće „korupcionaš”, ali neće biti sasvim svestan toga fakta: toliko će mu to izgledati prirodno i na svom mestu. Jedan poluintelektualac, kad je čuo da se govori o njegovoj ostavci, rekao je: „Ko je lud, da se odvaja od punog čanka?!” Njemu je izgledalo nepojmljivo da se čovek ne koristi ministarskim položajem, kao što bi bilo nepojmljivo da čovek kraj punog čanka ostane gladan.
Politička ambicija jednog poluintelektualca upravo i nije politička. Ona se sastoji samo u tome, da se čovek kroz politiku obogati, i da na visokim položajima progospoduje. On ne zna ni za kakve više i opštije ciljeve. Tek kad poluintelektualac izbije na vrhunac političkog uspeha, vidi se kako je on moralno zakržljao.
Pored poluintelektualca koji je uspeo, ima i poluintelektualac koji nije uspeo. Već pravi intelektualac, nezaposlen ili zapostavljen, gotov je opozicionar. Poluintelektualac u takvom položaju tim je opasniji, što ne zna ni za kakve moralne obzire koji bi njegovo ogorčenje ublažavali. To nije bilo slučajno da su mnogi ozlojeđeni poluintelektualci otišli u komuniste.
Poluintelektualac je bolesna društvena pojava, koja je obelodanila dve stvari:
(1) da je kulturni obrazac potrebna dopuna nacionalnog i političkog obrasca, što se naročito oseća onda kada uticaj ta dva obrasca stane slabiti, - i
(2) da škola koja se ograničava na davanje znanja, bez uporednog vaspitavanja karaktera, nije u stanju sprečiti pojavu takvog društvenog tipa kao što je poluintelektualac.

Iz knjige Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera,
posthumno izdanje, Vindzor, Kanada, 1964.

Slobodan Jovanovic

Tekst pokopao.

Ali, bi li ste vi uveli neki predmet kao sto je kultura ponasanja iliti nesto slicno u ckole? Ako i bi, dobili bi nogom u glavu, jer to kapitalizmu ne odgovara. Valjaju im takvi poluobrazovani kadrovi i jos zamucenija mejnstrim zgadija koja pliva u toj masti od sistema.

Nema te skole koje od goveda pravi coveka.

Glavno pitanje je, sta je to sto cini emancipovanog akademika emancipovanim akademikom? Pet kolena sa Vracara? Austrougarsko poreklo? Ili ti je dovoljno tri kile klabinga, kupis papir u nekom Zavodu i sedis u ministarstvu sa cetrdeset osam funkcija, od kojih najvise volis ulogu bekap pevaljke po kafanama i svadbenim satrima

Jednostavno, moraš u pizdu materinu mnogo knjiga da pročitaš sa interesovanjem i da zapamtiš dosta toga što posle možeš smisleno upotrebiti u razmišljanju, prosuđivanju, postupanju i razgovoru sa ljudima.

Problem bi se mogao lokalizovati na pojam male kolicine kes memorije. Ako je ikom poznata struktura racunara, kes memorija je procesorska memorija koja sluzi za obradu podataka koji su po prioritetu najveci, kao sto su aritmeticke operacije, i slicno. Ukratko, sposobnost da se odredjeni broj informacija i planova ispuni i obradi, time sto veca kes memorija, jaci procesor. U nasem slucaju, mozak kao kognitivna jedinica.

Sta tebi treba sad? Da se mozda poceses za buljsona, nesto ti se jede, kao spremices za 15 minuta. Daj da vidim sta ima na fejsu i daj da vidim onaj klip sa tjuba po deseti put, jer si ionako pregledao ceo internet uzduz i popreko. Cast izuzecima, ali pricam o vecini, u kojoj sam i ja.

Jebote, nekad su ljudi znali da planiraju puteve i osvajanja za Indiju koja su trajala po nekoliko meseci cak i godina, a mi ne vidimo dalje od 2 dana, a svaki posao hocemo da zavrsimo za dva sata. Daj da jedem, daj da pijem, haha i kunt. Ko je kriv za to, kako promeniti tako nesto? Jer, kako mi se cini, taj fenomen mi dismr ma glavnog krivca nacionalnog, a i globalnog, short-system razmisljanja koje samo trazi konzumaciju i zadovoljenje osnovnog.

Nema boljeg primera od Šapića. Upravo ga gledam kod Bećkovićeve, čovek je takva priučena sirovina da je to neverovatno. Ne volim ni Jeremića, ali on barem ima normalnu akademsku pozadinu. Sve u svemu, stručnost ispred politike!

Sve u svemu, stručnost ispred politike!

Jel dovoljna strucnost u oblasti?

Jel dovoljna strucnost u oblasti?

Marv, ovo se sprdam, pošto ovo kod nas nema veze s mozgom. Elem, po pitanju ovoga u prethodnom postu... to u potpunosti zavisi od pojedinca. Postoje ljudi koji fantastično organizuju svojh život, završe škole na vreme bez velikog oportunitetnog troška (lolo). S druge strane, postoje oni koji se fizički i psihički transformišu tokom nekog perioda tipa škola i par godina braka i sl. Nekako mi to previše ulazi u psihologiju pojedinca i nema mnogo smisla generalizovati. Takođe, postoje i oni koji se veoma teško aktiviraju, tako da takvi imati ograničenja u ačivmentsima. Sve te radne navike i lična organizacija mi imaju korene u ranom periodu vaspitanja, ali postoje ljudi koji su se preobrazili vremenom.

Nije bitno da li se sprdas ili ne, poenta je da se vidi da li je i posteno zaradjena diploma sa nekim finim prosekom dovoljna da covek bude vazan i koristan deo zajednice? Ja koliko god ne gotivim Dinkica, recimo, on baja (bar tako pise) zavrsio faks preko. A drugo je sto je on muljator i tenderas, znaci ima nit koja mu nedostaje da bude ono za sta se skolovao, a to je prosperitet ekonomije, a ne svog dzepa. Upravo tu upadaju poluintelektualci koje Skocko spomene gore, i njihova svrab za svoj dzep, samo i iskljucivo. Kako to promeniti, vratiti ih u picku, respawnovati i uciti britanskim manirima? (Iako su i Brite kapitalisticka govna, ali bar imaju klasu)

Ево га господин, интелектуалац и академик, Велимир Илић:

http://www.youtube.com/watch?v=pQS3vz4SlO4

Dinkić je diplomirao i magistrirao u Beogradu, bio je asistent, što znači da je bio jedan od najboljih studenata, ali profesori koji su ga upamtili nemaju lepo mišljenje o njemu, još i to na predavanjima pominju. Inače, što se tiče Dinkića... čitao sam neki tekst da l' Mijata Lakićevića, koji kaže da samo dobar ekonomista može onako da izvrće ekonomiju. Svestan je Dinkić da neke njegove mere nemaju veze s onim što je on učio, ali on to koristi zarad svog populizma. Takođe, kada on uđe u politiku, on prestaje da bude ekonomista, već postaje političar. To je po meni najveći problem, kada njemu političar postaje zanimanje. Realno, ako ljudi koji vrede i znaju u određenim oblastima svoju struku stavljaju po strani, onda to otvara prostor za neke novopečene eksperte, jer su onda i on i univerzitetski profesor u istoj ravni - oni su političari.

VELJO AKADEMIKU
VELJO AKADEMIKU

Sve je to samo zato što je sada u modi imati doktorat, nadam se da će ih brzo proći. Preskočili su srednju, nisu pisali maturske, ali su spremali puškice za doktorski rad, sve fino priznato, sa urednim "dr".
Emancipovan si kada si "poludeo od učenja i oni knjižurina".

Zanimljiva tema.
Meni se cini da pored ovih poluintelektualaca mi kao drustvo imamo problem i sa pravim kvalitetnim ljudima koji jednostavno ne umiju da se izbore za prave pozicije, jer nije intelektualno laktati se. I tako came po nekim podrumima za kompjuterima ili bjeze u inostranstvo tamo negdje gdje se ne uspijeva laktanjem vec znanjem.

ne umiju da se izbore za prave pozicije, jer nije intelektualno laktati se.

Ajd što ne umeju al što ne žele.Niko sa gramom mozga neće da se lakta među ova goveda što su na političkoj sceni.Prosto ne znaš ko je gori goveda poput Palme,Ilića i ostalih intelektualaca il ovi poput Dinkića.Politička scena nam je ista 20 godina i što se onda čuditi što nemaju diplomu kad tada one nisu bile u modu.

@Marvellous

Nema velike razlike po tebe ako te sjebe lik s validnom diplomom, ili onaj s kupljenom.

Interesantna stvar kod vlasti je to što ti ne trebaju nikakve kvalifikacije da bi je obavljao. Kao i kod seksa, osnovni preduslov je da ti se na nešto diže i da ima neko voljan da širi noge.
Da ne postujem ponovo ko sam ja i šta sam postigao sa svojim životom, većina vas to zna, bio sam svojevremeno i najmlađi član opštinskog odbora stranke na vlasti (dok me nisu iz te stranke izbacili), mlađi čak i od predsednika Mladih socijalista. Dinkić je jedan najobičniji oportunista kome je majka pisala život, a sada se rukovodi principima krokodila u maloj bari za vreme afričke suše - leži u blatu i čeka da te žeđ dovede do stanja u kojem ne brineš hoće li tvoja njuška biti ta koja će danas umesto vode zahvatiti krokodilov zub.
Vidim da je zanimljivo potkrepiti post citatom, pa evo i od mene:

Svi smo mi konji ponekad

Uvek kad se igramo
meni kažu: bićeš konj
i ja, šta ću - moram.

I još neki budu konji,
a ostali sednu nam na leđa,
pa se tako trkamo.

Mi, koji smo konji,
dok trčimo do cilja
u konje se pretvorimo, majke mi.

I srce nam konjsko.
I oči nam konjske.
I mozak nam konjski.

I mogu ti reći: kad si konj
uopšte ti nije važno da budeš baš prvi.
To je uvek važno samo onom
što te jaše.

Mika Antić

Вечерас сам имао прилике са слушам шта прича др Александар Шапић. Нажалост, Србија је препуна оваквих "интелектуалаца". Пазите, мени као тоталном недемократи је било жао поштених људи који верују у демократију. Шапић је и падеже почео да промашује. Наравно, нису боље ни ове патриЈоте. Од скупштине је одавно направљена кафана.

Премијер Дачић пијан у сред бела дана води стране делегације и објашњава им, ЗНАЧИ, шта шта значи реч Калемегдан. ЗНАЧИ, Кале, ЗНАЧИ, брдо!

Dinkić je diplomirao i magistrirao u Beogradu, bio je asistent, što znači da je bio jedan od najboljih studenata, ali profesori koji su ga upamtili nemaju lepo mišljenje o njemu, još i to na predavanjima pominju.

Динкићева мајка је била мојој мајци професор. И многе њене колеге говоре да Млађан Динкић није ни Е од економисте каква је његова мајка.

Realno, ako ljudi koji vrede i znaju u određenim oblastima svoju struku stavljaju po strani, onda to otvara prostor za neke novopečene eksperte, jer su onda i on i univerzitetski profesor u istoj ravni - oni su političari.

Апсолутно тачно.

Политичари су одавно девалвирали термин интелектуалац. Медији су наравно увек досољавали и доприносили да политичари буду представљени још у горем светлу него што се иначе представљају. Али опет и без медија, политичари се веће деценијама сами приказују у довољно лошем светлу.

Међутим, морам да признам да сам и од својих професора и асистената очекивао већу културу. Многи од њих немају елементарну културу. Не само у односу према студентима, него и према колегама. Један мој асистент (сада је професор) је пореклом из неког села. Био је најбољи студент у генерацији. Изашао је из села, али село из њега није. Од одбране своје докторске дисертације је направио нешто што је личило на гастарбајтерску свадбу.