Prijava
   

Kako sam proveo letnji raspust

Još su poslednji dani školske 2012-13 nagoveštavali skroman i letargičan raspust. Većina je nevoljno i pogruženo jurila ocene, proklinjala prosvetu i razgovore započinjala melanholičnim frazama poput ''Ako se ikada završi...'' i ''Jedva čekam kraj!''. U takvoj atmosferi dočekasmo poslednji dan škole koji je označio još jednu godinu znanja i slatkih patnji u našem džepu i još jednu godinu manje do dana kada će naše školovanje biti zamenjeno svakodnevnim problemima i nostalgijom za gimnazijskim prijateljima, devojkama i srećnim i tragičnim događajima koji su taj životni period obeležili.

Najposle, kada i poslednje zvono zabruji hodnicima, dobismo priliku i mi, šuti i obespravljeni bikovi, da pohrlimo u stado razjarenih, jedrih i rogatih, stado koje već beše okupiralo lokalne kafane, košarkaške terene i parkove ili se, pak, razbežalo po svakojakim selima, sizerenima crnogorske i grčke obale. Vrata abatona našeg ličnog hrama privatnosti sada behu otvorena pripadnicama lepšeg pola. Tako su barem naše muške glave (one manje) razmišljale i svojevrsni Dictum Factum delovao je neoborivo i neporecivo. No, kako to obično biva sa latinskim izrekama, njihova praktična neupotrebljivost pokazala se jednako jakom i čvrstom koliko i njihova večnost.

Začudo, među pripadnicima moje generacije kojoj je ovo bio poslednji raspust pred onaj veliki nakon kojeg slede studije i, barem u našim očima, novi život, nije bilo mnogo onih koji su se zanosili visokim ciljevima koje valja ispuniti do septembra. Još začuđujuće, već krajem juna čežnja za žurkama, ludovanjima i opijanjem svela se na mršave dogovore oko zajedničkog letovanja, dogovore koji u startu behu osuđeni na zaborav. Početak jula svakako je prošao u znaku mog 18. rođendana koji sam, u svom stilu i protivno novoj modi, proveo sa najbližim drugarima i drugaricama nemilosrdno, svirepo i skoro sadistički satirući jetru rakiještinom i pivom i smejući se neartikulisanim zvucima koje ispuštahu drage mi osobe. Vredi istaći da mi je lična karta, tj. ulaznica za Mocart, otvorila širom vrata sveta kocke i drugih poroka o kojima ne bih. Svima poznat period kada se gotovo svi poznanici rabeže po morima i selima ja sam iskoristio da i sam provedem koji dan na selu kod mojih. U društvu dve godine starijeg rođaka obišao sam manje-više sve kafane Zapadne Srbije i turneju krunisao posve neinteligentim valjanjem u jami kraj puta koje se i daleko iskusnijim seljanima činilo kao preterivanje i koje je tek povremeno imalo antropomorfističke odlike.

Avgust sam, nije daleko od istine, ceo prespavao. Bdenje nad računarom do osam ujutru i ustajanje u kasnim popodnevnim satima moji drugari su okarakterisali kao suludo i besmisleno, no sve je kristalno jasno kada ukažem na svojevrstan apsrud – nisam se mogao sresti sa drugom jer tokom dana nije bilo minuta kada smo obojica istovremeno bili budni. Tek tada čovek postane svestan relativnosti vremena. Pred sam kraj raspusta konačno sam ušao u formu i navio biološki sat. Poslednje avgustovske, kao i prve septembarske dane, proveo sam čitajući lektiru od 2500 stranica, tako da pišem pod jakim utiskom iste (još uvek nepročitane).

Sve u svemu, izvesnom se pokazala bolna činjenica da život teče brzo i da će teći još brže. Vreme prolazi i tu smo nemoćni da išta učinimo. Da ne bude da je to glavni i jedini utisak, nestrpljivo iščekujem matursku ekskurziju i čari koje donosi (uzeše nam 420 evra za novembar!).

"Definicija je napisana za takmičenje "Pačija škola."

Komentari

I da nisi naglasio, znao bih da si postao punoletan. Možda i preozbiljan za svoje godine.

Sasvim korektno i bez preterivanja. +

Sasvim korektno i bez preterivanja. +