
Dokaz uglađenosti, otmenosti i finoće. Statusni simbol nekadašnje visoke klase te, s razlogom, predmet nepodeljene mržnje međ‘ Srbima. Pretežno nošene od strane mladih gospodični i gospodičića ali i osušenih matroni-babuskara ( verovatno zrelih za svakodnevnu upotrebu tada još široj javnosti nedostupnog formaldehida ), bele rukavice su uživale veeeliki ugled u malom ali odabranom delu srpskog društva koje je pratilo svetske trendove i želelo da se ponaša po kodeksu čuvenog „Le bon ton francaise‘‘. Za to, pak, nisu imali previše prilika ali su ih zato izmišljali.
Elem, kako je ceo svet nezadrživo napredovao a komunizam sve više i više uzimao maha, bele rukavice su polako ali sigurno sasvim izašle iz upotrebe u Srbiji da bi svoj posleratni hleb našle u ugostiteljsko-uslužnoj delatnosti tj. na rukama školovanijih kelnera hotela „Moskve“, „Jugoslavije“ i sl. Međutim, sa srozavanjem higijenskih kriterijumima u pomenutim i sličnim objektima, nestala je i najmanja svrha za korišćenjem istih tako da su, sirote, potpuno nestale iz javnog života.
Danas se, pak, isključivo mogu videti u retkim prilikama kada gospođa Isidora Bjelica izlazi iz svoje intelektualne jazbine. Doduše, ne pomažu joj baš previše. Kao ni jebeni šešir. Zahvaljujem.
- ‘Ajde, mala, žuripo! Jel‘ te ja vodim na tu fuka ili šta, xexexe...
- Evo, evo, samo da uzmem bele rukavice...
- :mig, mig:
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.