Pevač sa margina, neafirmisanog talenta i senzibiliteta jednog šlager majstora.Ipak da bi kapnula koja para od strane njegove publike (putnika) izvodi uglavnom grand hitove.San mu je da jednog dana peva rame uz rame sa Džejem na Marakani pred svojim narodom iz karton sitija.Uvek je u pratnji svojih najvernijih saradnika, gde njegova sestra ima ulogu glavnog organizatora turneja po gradskom prevozu, brine se o njegovim izjavama u javnosti („ne psuj pred ljudima bre, oš da nas ćale ponovo upiše u školu“) i njegovom stajlingu („poderi tu odeću i složi facu kao da nismo jeli danima“).Ona se samo posadi na sedište i nadzire njegov nastup a ponekad i ubira novac od „karata“ koncerta.
-„Huseine, ajd s nama na petlju da glancamo šajble!“
-„Ne mogu Gadafi, imam danas napornu tezgu u trojci!“
Mali degenerik kojme je primarna delatnost iznuda. Užasnim pevanjem iznuđuje novce od nesrećnih putnika, koji daju priloge ne bi li mala kretenčina što pre napustila autobis.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.